Sadržaj:
2023 Autor: Mary Ward | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-05-21 20:21
Uoči objavljivanja svog EP-a Comfortably In Pain, umjetnica podiže poklopac svog živopisnog kreativnog svijeta i raspravlja o podršci koju i dalje dobija od svojih vršnjaka, od Grimesa do Remi Wolf
Dora Jarkowski bila je u New Orleansu, pripremajući se za otvaranje za Billie Eilish, kada je bila pozitivna na COVID-u. „Dala sam sebi pet minuta da se rasplačem, a onda sam spavala tri dana“, osmehuje se 24-godišnja kantautorka, njeno razočarenje na kraju umireno činjenicom da se – u vreme našeg razgovora – sprema da se ponovo pridruži Eilishinom obilazak arene u Buffalu sljedeće večeri.
Nije prvi put da je zvijezda Happier Than Ever pokazala podršku Jarkowskom: u septembru 2021., ona i Finneas su prisustvovali debitantskom nastupu Jarowskog u Londonu, ostajući impresivno inkognito među publikom od 120 ljudi. Pa ipak, prisustvo najveće svjetske pop zvijezde i dalje je bilo samo druga najznačajnija stvar na svirci, na kojoj je Jarkowski nošen na binu u torbi za tijelo, prepun zemlje. "Element iznenađenja je sve," kaže ona, sa smiješkom.
Ovaj neobičan kreativni pogled mogao bi biti super-moć Jarkowskog. Stavljajući psihodelični naglasak na briljantno žanrovski agnostički spavaći pop, kompozicije tekstopisca odgajanog u Kaliforniji podsjećaju na veličanstveno unakrsno oprašivanje Sgt. Pepper i ATLiens, preko The Muppets. Uz pjesme inspirisane ranama na nogama u obliku Havaja („Scab Song“) i sirenama Neverlanda („Lagoon“), ovi nadrealni letovi mašte služe kao prizma za ispitivanje oštrijih istina o ljudskoj psihi; što je isto tako dobro, jer je put Jarkowskog do ove tačke bio sve samo ne konvencionalan.
Rođena u Njujorku – gde je njena majka radila kao glumica na Brodveju – njena porodica se preselila u Kaliforniju kada je Jarkowski imao četiri godine, kako bi bolje izdržavala svoju stariju sestru Luezu, koja je rođena sa cerebralnom paralizom. Kada je Lueza preminula u srednjim tinejdžerskim godinama, Dora se suočila s tugom tako što se preselila na drugi kraj zemlje u školu, nakon čega su uslijedile čarolije boraveći u Poljskoj sa proširenom porodicom svog oca i u Londonu. U tom periodu je posijala sjeme za svoju hvaljenu kolekciju Digital Meadow iz 2021. i za svoj sjajni novi EP Comfortably In Pain.
Ovdje, ona kopa dublje u svoje dosadašnje putovanje, podiže poklopac svog živopisnog kreativnog svijeta i raspravlja o podršci koju nastavlja da dobija od svojih vršnjaka, na listi koja je sve veća na kojoj se do sada nalaze Grimes, Remi Wolf, Holly Humberstone, Ellie Rowsell iz Wolf Alice and Tendai.
Kako je Billie Eilish otkrila vašu muziku?
Dora Jarkowski: Dakle, postoji nekoliko zanimljivih koincidencija. Prije svega, moja mama i njen tata su bili zajedno u predstavi 80-ih ili 90-ih godina. I tako se sećam da me mama nazvala na prvoj godini fakulteta i rekla: „O, moj prijatelj je na Fejsbuku objavio snimak njegove ćerke kako peva – mislim da bi ti se svidelo.“I to je bio “Ocean Eyes”.
Vreme je prolazilo i otišao sam da vidim Billie kako igra na ovom mestu sa 200 kapitana u Njujorku, i upoznao sam njenu mamu, Maggie. Onda se desila 2017. i Billie je očigledno postala najveća stvar na svijetu, tako da sam bio jako šokiran kada sam izdao Digital Meadow i Billie DM me je niotkuda poslala na Instagram sa, otprilike, sedam poruka o tome kako je slušala EP na ponovite nedelju dana. Ne znam ko joj je poslao moju muziku, ali zajednička ljubav prema radu je apsolutno nevjerovatna. Prvi put sam je zapravo sreo na zabavi povodom njenog izdavanja albuma [za Happier Than Ever], i ona je jednostavno najslađa.
Grimes je također obožavatelj, zar ne?
Dora Jarkowski: Yeah! Nisam se lično čuo s njom, ali to što me je dodala na svoju [Ethereal] playlistu je bilo ludo, jer je njen album Art Angels zaista promijenio moj život. To me je navelo na razmišljanje: “O sranje, želim da ove pjesme koje su samo na gitari odu negdje vanzemaljsko, blesavo i čudno”. I ona je bila umjetnica koja je posadila sjeme da je to moguće.
Koji su vas drugi umjetnici oblikovali kao muzičara?
Dora Jarkowski: Znate kako svi četverogodišnjaci sada slušaju “Baby Shark”? Moja verzija dječije muzike bila je “Yellow Submarine” i “I Want To Hold Your Hand”, tako da su Beatlesi samo u mom DNK u ovom trenutku. Foo Fighters su također bili glavni jer su to bili prvi koncert koji sam vidio uživo. Kada sam počeo da sviram gitaru, naučio bih pola pesme Foo Fightersa i napravio svoju sopstvenu pesmu. I onda je Outkast ATliens bio prvi CD koji sam kupio. Sjećam se spoznaje, kao, u pjesmi možete reći 'hladnije od noktiju na nogama polarnog medvjeda'?! Ok!’ To je bilo vrlo oslobađajuće.
“Utoliko me više zanima ono što niko ne može da shvati, a šta je izvan vela stvarnosti” – Dora Jarkowski
Možete vidjeti da ta nadrealnost krvari u vašem vlastitom pisanju pjesama. Odakle taj pogled?
Dora Jarkowski:Mislim da me privlače stvari koje me zbunjuju. Kao, neki ljudi vole matematiku, jer postoji jedan odgovor i ima smisla. Ali mene samo više zanima ono što niko ne može da shvati, a šta je izvan vela stvarnosti. Pada mi na pamet riječ efemerno: nešto što se ne može shvatiti, ali s tim možete plesati.
Ja sam jedan od onih ljudi koji se osjećaju nekako neugodno zbog površnog razgovora, pa volim što mogu samo zaroniti u dubinu. Mislim da to radi i moja muzika, nadam se: samo seče kroz slojeve.
Listening to Comfortably In Pain Bio sam zapanjen koliko šareno zvuči. Da li doživljavate sinesteziju?
Dora Jarkowski:Da. Prirodno, mislim da imam veoma poremećen mozak i veoma sam osetljiv. Kao, sećam se kada sam imao tri ili četiri godine – kada smo još živeli u Njujorku – i slušao sam ovu veoma strašnu pesmu iz [mjuzikla] Into The Woods, koju je pevala veštica. I u isto vrijeme dok sam čuo njen zastrašujući vrisak, gledao sam kroz prozor u grmljavinu, i kao da je vrijeme usporilo. Otkad sam bio klinac, muzika je za mene uvek bila stvarno vizuelna.
Da li psihodelici igraju bilo kakvu ulogu u vašem kreativnom procesu?
Dora Jarkowski:Ne, imala sam trenutak kada sam imala 19 godina, kada sam bila kamenovana cijelu godinu. Ali dostigao sam ono što sam mogao od toga.
Ali pečurke su bile ključne u vašoj odluci da se profesionalno bavite muzikom, zar ne?
Dora Jarkowski:Da. Išla sam u školu u Konektikat kada sam imala 14 godina, odmah nakon što mi je sestra umrla jer sam mislila da ne mogu da ostanem u Kaliforniji. Išao sam tamo četiri godine i nisam pričao o svojoj sestri ili svojoj prošlosti, i nisam ništa obrađivao. I na kraju te četiri godine, imao sam ovaj ludi izlet na šampinjonu, i sve je pokrenulo. Čuo sam kako pečurke govore: „Ti si izvođač.“A ja sam rekao: „Da! Ja sam izvođač! Moram da odem odavde i da nastupim!’ Ali onda sam pomislio: „O sranje, nastupao sam cele poslednje četiri godine jer nisam bio pravi sa sobom. I slomljena sam srca zbog mnogih stvari. I šta da radim sa svim ovim bolom?’ Tako sam se preselio u Poljsku da živim sa svojim polubratom, a odatle sam stupio u kontakt sa producentima u Velikoj Britaniji i vrlo postepeno počeo da snimam u Londonu.
Da li vas gubitak voljene osobe u tako mladoj dobi motiviše da shvatite prilike, ili je to previše pojednostavljeno čitanje?
Ne, definitivno nije previše pojednostavljeno. Mislim da tu vjerovatno postoji istina koja samo odjekne. I vjerovatno se dešavaju neke psihološke stvari za koje još ne znam. Na primjer, moja sestra je bila dvije godine starija od mene i dok smo vodili vrlo različite fizičke živote – jer nije mogla hodati ni govoriti – bili smo vidoviti. Razgovarali smo s izrazima lica. Znao sam šta želi, i uvijek sam mogao reći da je mogla prozreti koju god glumu izveo. Dakle, ona je samo sa mnom cijelo vrijeme.
Comfortably In Pain ime je dobilo po stihu u “Lagoon”. Zašto je ta fraza odjeknula kao naslov za cijelu kolekciju?
Pa, u “Tiger Face” govorim o pjevanju kroz bol, a “Scab Song” govori o pretvaranju nečeg bolnog u lijepu stvar. Ali i meni se dopala dualnost značenja. Zato što sam oduvijek osjećao da imam sve te udobnosti u svom životu, a ipak ponekad mogu zaboraviti da ih cijenim jer moj um toliko boluje. A s tim je teško računati. Ali s druge strane, učenjem da prihvatimo svoj bol, možemo pronaći utjehu u činjenici da smo svi u bolu, i nadamo se da ćemo proći kroz nju i zajedno je prevazići.
Šta se nadate da će slušaoci uzeti od vaše muzike?
Volim razmišljati o [mojoj muzici] kao o kući koja ima mnogo različitih soba koje su potpuno drugačije uređene. I možete biti toliko uronjeni u jednu prostoriju da potpuno zaboravite da morate otkriti cijelu kuću. Ali da, želim da vidite boje i da se osjećate kao da vam je mašta vedrija, i da znate nešto što niko drugi ne zna.
