Sadržaj:
2023 Autor: Mary Ward | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-05-21 20:21
Fotograf Ekaterina Bazhenova-Yamasaki vodi nas na vizuelno putovanje kroz ljubavne hotele u Tokiju i porno setove kako bismo ponudili ženski pogled na seks u japanskoj kulturi
Današnja kultura je prezasićena seksualnim slikama. Način na koji percipiramo tijelo i seks neizbježno je oblikovan filmovima, literaturom, reklamama i pornografijom. Postepeno, čak i naša privatna golotinja postaje predstava, a predstava postaje druga priroda. Ovo se posebno odnosi na žene: u kulturnom pejzažu koji oblikuje muški pogled, stalno smo svjesni kako bismo trebali nastupiti da bismo izgledali lijepo, zavodljivo i seksi. Ove predrasude su upravo ono što umjetnica Ekaterina Bazhenova-Yamasaki istražuje i nastoji razotkriti u svom nedavno objavljenom zinu, Memory Turned Into Flesh.
Ekaterina Bazhenova-Yamasaki više od decenije gleda na žensko tijelo i želju u svojoj praksi. Prošle godine je krenula u Japan gdje je ženstvenost nevjerovatno kodificirana, a seksualnost okružena mitovima kao nigdje drugdje. Njena najnovija knjiga je vizuelno putovanje kroz ljubavne hotele u Tokiju i porno setove koje nudi ženski pogled na seks u japanskoj kulturi.
“Sprijateljio sam se sa djevojkom koja radi za veliku kompaniju filmova za odrasle u Japanu. Kada sam je prvi put sreo, nisam imao pojma da radi u pornografiji - priseća se fotograf. “Neke japanske kompanije za filmove za odrasle koriste ljubavne hotele kao lokaciju za snimanje. Za projekat su sve devojke snimljene u različitim ljubavnim hotelima u Tokiju. Neke sobe su bile prilično stare i prljave, sa tragovima krvi, sperme i mirisa cigareta. Neke sobe su bile raskošne i razigrane: rotirajući kreveti, zrcalni stropovi i podovi, seks igračke i ogledalo sa povećalom kao „jebena stanica“. Ova mjesta nude dva sata jeftino izgrađenog bijega za 80 dolara. Koliko god da je mračno, ljubavni hoteli su poznati i kao jedno od najpopularnijih mesta za samoubistvo u Japanu. Pretpostavljam da seks i smrt idu zajedno.”
Sa sjedištem u LA-u, Ekaterina Bazhenova-Yamasaki provela je posljednjih 10 godina u Londonu, ali njen rad ima dugotrajnu vezu sa Japanom. Prvi put je posjetila zemlju 2011. godine i od tada je provela dosta vremena istražujući ne samo gradove već i ruralna područja i udaljena ostrva. Nakon posjete Tokiju prošlog januara, počela je raditi na projektu o ženskom tijelu u savremenom društvu. Za Room 207, prvi zin japanske trilogije, fotografisala je žene koje je upoznala na internetu u ljubavnim hotelima, nastojeći da dočara ne samo ove posebne prostore već i šire iskustvo intimnosti u savremenom gradu. Drugi zin, Memory Turned Into Flesh, mnogo je visceralniji. „Želela sam da ostane sirova, privatnija, stvarnija i manje poetska“, kaže Baženova-Jamasaki. “Istraživala sam vezu između mesa i golotinje, između golotinje i predstavljanja zavođenja, i između zavođenja i ženstvenosti, te načina na koji se to izvodi i izvodi.”
U knjizi, aktovi su suprotstavljeni krupnim planovima reklama u vezi sa seksom na gradskim ulicama, biljkama, zmijama i hranom. “Hrana je izuzetno intiman aspekt našeg života, baš kao i seks. Meni je lično zanimljivo kako kapitalizam seksualizira hranu počevši od pakovanja,” dodaje ona.
Za Bazhenova-Yamasaki, interesovanje za azijsku ženstvenost potiče od njene fascinacije japanskom kinematografijom, ali i njenog sopstvenog nasleđa odrastanja u Rusiji. Slično veoma različita, ruska kultura deli mnogo sa Japanom kada je u pitanju tretman ženskog tela. “Vrlo je slično kada je u pitanju tretiranje ženskog tijela kao robe ili investicije. Žene se suočavaju sa brojnim javnim pravilima kada je u pitanju predstavljanje pola: gestovi tela, ton glasa, izbor odeće. Obje zemlje imaju ekstremni patrijarhat koji smatra žensko tijelo najkomercijalnijim proizvodom,” objašnjava ona.
„Istraživala sam vezu između mesa i golotinje, između golotinje i prezentacije zavođenja, i između zavođenja i ženstvenosti, i načina na koji se to izvodi i izvodi” – Ekaterina Bazhenova-Yamasaki
U knjizi, Bazhenova-Yamasakijev pogled na eksplicitnu golotinju temelji se na bogatoj kulturnoj tradiciji, ali također djeluje svježe i radikalno. Kontrola očigledno pripada ženama na slikama: one su svjesne ne samo fotografa već i gledatelja, nastupaju za kameru i za vas – ali striktno pod njihovim uvjetima. U eri sve veće cenzure ženskog tijela na različitim online platformama, pa čak i na društvenim mrežama, ovaj umjetnički pristup seksu usmjeren na žene je vrlo potreban. To dokazuje da imati želju i biti poželjan ne oduzima vašu ličnu i umjetničku agenciju.
"Zaista je teško razbiti ovu stigmu oko toga da si gol. Radeći na ovom zinu, bojao sam se odabrati određene slike, jer bi se odmah tretirale kao pornografske. Ako oduzmemo svu estetiku i ljepotu ženske reprezentacije, ona se vrlo lako može pogrešno protumačiti", dodaje fotograf. "Na kraju, ova knjiga govori o estetici mesa, te o balansiranju koje žene izvode: između senzualnog i idealnog, sile i sublimacija.”
