Sadržaj:
2023 Autor: Mary Ward | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-05-21 20:21
BoomByeBye je uzbudljivo ekspanzivni EP londonskog umjetnika odgajanog u Gambiji za slomljena srca, slojevite queer priče i zabave nakon pandemije
Queer umjetnost je, tokom decenija, briljantno povratila elemente kulture koja nastoji potisnuti i izbrisati queer zajednicu, posebno u muzici. Bendovi poput The Tuts vraćaju pop-punk za LGBTQ+ PoC, a tu su i klupski prostori kao što je Hungama sa svojim bolivudskim treskama i posvećenim PDA.
Hasani, umjetnik rođen u Brixtonu, odrastao u Gambiji, objavio je ekspanzivan, uzbudljiv EP koji hrabro vraća homofobični i nasilni svjetski poznati hit Buju Bantona "Boom Bye Bye". Tekst pjesme podstiče verbalno nasilje nad gej muškarcima – iako ga je Buju uklonio sa servisa za striming, on sačinjava naslijeđe mainstream muzike izgrađene na povredi najmarginaliziranijih za konzumaciju. Hasanijev hrabri i briljantni EP BoomByeBye predstavlja ovdje u žanru koji obožava i nadograđuje, interpolirajući ljubavne i životne priče queer ljudi u boji sa dancehall, reggae, pop, klupskim i industrijskim senzibilitetom.
U nastavku, muzičar, producent i DJ razgovara sa svojim zadivljujućim i senzualnim EP-om, ljepotom i snagom queer zajednice i njenim pričama, te utjecajima stare škole iz Gambije.
EP ponovo zamišlja “Boom Bye Bye” Buju Bantona, pjesmu sa nasilnim anti-gej tekstovima. Kakvo je prvobitno razmišljanje bilo ovdje, šta je to značenje imalo za vas i kakav je bio osjećaj izazvati ga?
Hasani: Mislim da je moj odnos sa pjesmom Buju Banton “Boom Bye Bye” složen, jer iako je tema pjesme duboko ukorijenjena u nasilju i homofobija, ostaje mi omiljena! Mnogo mlađih i starijih karipskih queer individua zapravo zaista uživa u nekim od najhomofobičnijih dancehall i reggae pjesama – neka vrsta svjesnog, ali nesvjesnog protesta; vraćanje riječi i riddima koji su nas ranili sve dok nas uopće ne povrijede. Kako možeš da mi pevaš svoju homofobičnu, nasilnu pesmu ako ti je otpevam od reči do reči sa osmehom na licu? Imenovanje mog projekta BoomByeBye bilo je kao konačna reklamacija fraze, jer je Buju Banton nedavno uklonio svoju verziju sa svih platformi za striming i tako se sada nadamo da će neki ljudi, kada ga pretražuju tražeći smrt za sve homoseksualce, pronaći nešto s najmanjim, ali ne tako mala razlika u temi!
Vaša muzika govori o iskustvima mladih, queer ljudi boja. Osjećate li tu odgovornost?
Hasani: Definitivno osjećam odgovornost, više prema mlađoj meni. Sjećam se kako sam odrastao potpuno izgubljen i nesiguran, bez referentnih tačaka ljudi koji su izgledali kao ja ili se osjećali isto kao ja, postojali ili dijelili svoje priče kroz umjetnost. Ponekad osjećam da sam imao tu reprezentaciju ili referentnu tačku, neke od najtraumatičnijih stvari koje su mi se dogodile možda ne bi imale, a čak i da jesu, ne bih se osjećao usamljeno u tom iskustvu. Šansa da potencijalno pružim bilo kojoj mlađoj queer obojenoj osobi neku vrstu reprezentacije zajedničkog ili sličnog iskustva mi mnogo znači – čak i ako je to samo jedna osoba, to mi je dovoljno.
„Šansa da potencijalno pružim bilo kojoj mlađoj queer osobi u boji neke vrste predstavljanja zajedničkog ili sličnog iskustva mi mnogo znači” – Hasani
Kako je vaše iskustvo odrastanja u Gambiji uticalo na vašu putanju i teme koje istražujete u svojoj muzici?
Hasani:Odrastanje u Gambiji, iako samo 11 godina, ima veliki uticaj na osobu kakva sam danas. Način na koji pričam, razmišljam i pričam viceve vjerovatno se može pratiti još iz vremena mog boravka tamo. Kulturni šok povratka u London iz Gambije sa 16 je takođe bio ključno, formativno vrijeme za mene; morati da se očvrsne i prestane da pozdravi ljude na ulici – to je bila druga priroda u Gambiji. Brzo sam saznao da samo zato što sada živim u Londonu ne znači da homofobija ne postoji i kako je prijetnja nasiljem postala još ozbiljnija, morala sam naučiti kako se snalaziti i preživjeti.
Koliko se pozicionirate kao 'londonski umjetnik'? Kako je njegova scena uticala na vas?
Hasani:Rekao bih da bih sebe smatrao londonskim umjetnikom, samo zato što me je ovaj grad doveo do gole količine iskušenja i nevolja – bolje je to učinio ja neka vrsta počasnog Londonca! Takođe, vječno sam zahvalan ljudima koje sam sreo na putu koji su me vodili i njegovali. Svi koje sam ikada upoznao preko PDA, Shygirl, Mischa Notcutt, gospođa Carrie Stacks, Sega Bodega, Yelita Ali, Shy Mason, i svi moji prijatelji ovdje u Londonu, svi su na neki način doprinijeli muzici koju stvaram ili načinu na koji ja DJem.
Koju muziku ste slušali dok ste odrastali – da li ste imali muzičko domaćinstvo?
Hasani:Odrastajući, moja kuća i život bili su puni muzike. Moj tata je bio DJ u Gambiji. Proveo bi od ponedjeljka do petka predajući u osnovnoj školi, a zatim vikende postavljajući svoj ogromni zvučni sistem na benzinskim pumpama kako bi DJ-irao ove ogromne ulične zabave. Njegovo DJ ime je bilo prikladno 'Učitelj' i svirao bi selekciju old school reggaea; roots, lovers rock, ponekad neki rijetki groove, soul, jazz stvari. Vjerovatno nisam bio stariji od osam godina, ali još uvijek se sjećam mase ljudi koji su vrvjeli od uzbuđenja, vrištali dok se svirala pjesma za melodijom.
Priče o “Blue Companionu”, naslovnoj numeri i “Mantri” će zaista govoriti o vrlo intimnim i bolnim pričama koje su poznate mladim queer ljudima – poput ljubavnika koji nisu spremni da priznaju vlastiti identitet ili osjećaje u javni prostor. Kako se snalazite u ovim zajedničkim i intimnim pričama svojim lirizmom?
Hasani:Smiješno je, jer većina njih jednostavno nastane tako što doslovno prepričavam riječ po riječ šta se dešavalo kada sam se osjećao onako kako sam se osjećao i kako se osjećam u vezi s tim sada retrospektivno, a onda nekako progovorim – to je melodičan razgovor sa samim sobom. Ako slušate većinu stihova u naslovnoj numeri, ja bukvalno prepričavam konkretan događaj. Ta vožnja Uberom kući bila je veoma stresna! (Smijeh)
Sve priče su moje, ali iz prijatelja koje imam sa zajedničkim i sličnim porijeklom koje imamo, naučio sam da su ta iskustva tako uobičajena. Zaista je važno pričati, izražavati i pjevati o njima, bez osjećaja srama koje sam nekada imao prije nego što sam pronašao taj osjećaj zajedništva.
Još uvijek sam u šoku što sam odlučio podijeliti neke od svojih najdubljih, najmračnijih, najosjetljivijih, najsramotnijih misli sa svijetom i tako su mi u nekom trenutku sve one zvučale dovoljno dobro.
“Devil in da dance” slavi eskapizam koji nudi noćni život Londona. Kako ste doživjeli gubitak noćnog života u pandemiji, i kako vidite da to utiče na druge queer mlade? Kakve se nade za povratak noćnog života?
Hasani:U redu, neću lagati, izlazio sam! Nisam siguran da li me je neko od zaključavanja – osim prvog – zaista uspjelo zadržati u mojoj kući. Sjećam se da sam po jednom od njih bio u Meksiku! Ipak sam ostao kod prvog. Što se tiče toga kako je to uticalo na queer mlade… Sigurna sam da će djevojke uvijek pronaći funkciju!
Koliko je posljednja godina pandemije uticala na vaš rad i natjerala vas da preispitate sve procese?
Hasani: Da budem iskren, zaključavanje je bilo dobro za mene – kada sam odlučio da ga se pridržavam – jer je zapravo djelovalo kao katalizator za stvaranje ovog EP-a. Pogotovo u prvom zatvaranju, nije bilo bukvalno nikakvih funkcija na koje bih mogao otići, pa sam dosta toga bio kod kuće i tada sam zaista morao da provodim vrijeme sa sobom i svojim idejama, i počeo sam da sekiram na svom EP-u.
Koji su bili najveći izazovi sastavljanja ovog rada?
Hasani: Sumnja u sebe 100 posto! Moj najveći izazov bila sam ja – ponekad sam pravo kopile! Jednog dana sam jednostavno odlučio da ću možda pričati sranje! Neke od stvari kojih sam se dotakao (prilikom pisanja pjesama) došle su jako blizu kuće, i bilo je teško preboljeti prvobitni osjećaj srama kada sam ih čuo. Ideja da bi neko drugi uskoro mogao čuti ova moja osjećanja i misli bila je bukvalno okamenjena.
Queer ljubav i priče polako se uvode u mainstream pop kulturu i daju im nijanse i složenost – šta još treba učiniti? Koje umjetnike biste voljeli vidjeti kako se dižu s vama?
Hasani: Što je više zastupljenosti, to bolje. Iako postoje mnoge sličnosti naših proživljenih iskustava kao što sam već spomenuo, prilika da pokažemo mnoga različita proživljena iskustva queer osoba obojenih boja je zapravo ono što je važno! Želim da nas bude toliko u mainstream medijima da nas sve doživite, a ne ponekad stereotipnu zamku u kojoj se neki popularni queer umjetnici sada nalaze (ne navodeći imena!). Što se tiče umjetnika, volio bih da se dižu sa mnom – ako su crni ili smeđi i queer, onda želim da ih vidim kako pobjeđuju u bilo kojem polju u kojem se nađu.
Ko bi bio vaš saradnik iz snova?
Hasani: Moj saradnik iz snova bi bio Garnett Silk, ali to se nažalost nikada ne može dogoditi. Da biram od nekog živog, rekao bih Missy Elliott.
A koji budući projekti su na horizontu?
Hasani: Da, radim na stvaranju mnogo više muzike koju ću objaviti kasnije ove godine!
