Sadržaj:
2023 Autor: Mary Ward | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-05-21 20:21
Dok je objavljena njegova nova knjiga koja istražuje Odjeljak 28, Paul Baker raspravlja o naslijeđu anti-gej zakona
Godine 1988., konzervativna vlada Margaret Thatcher donijela je Odjeljak 28, okrutan, dvosmislen i konfuzan zakon koji je zabranjivao “promoviranje homoseksualizma” od strane lokalnih vlasti. Niko zaista nije razumio njegov obim – posebno desničarski fanatici koji su lobirali za to – ali je efikasno spriječio nastavnike da pominju queer veze na časovima seksualnog obrazovanja. To ih je također smanjilo vjerovatnoćom da će intervenirati kada su vidjeli da je student izložen homofobičnom m altretiranju.
U svojoj briljantnoj novoj knjizi Outrageous! Priča o Odjeljku 28 i borbi za britansko LGBT obrazovanje, Paul Baker istražuje društvenu i kulturnu pozadinu koja je dovela do toga da je Odjeljak 28 skuvan u torijevskom kotlu. Uz pomoć desničarskih medija, aktivisti protiv homoseksualaca uspjeli su širiti vrlo pogrešnu ideju da „ludala ljevica“radnička vijeća pokušavaju da „nauče“gej seks u školama. Kako su 1980-e trajale, ova loše informisana moralna panika je pojačana rastućim neznanjem oko epidemije HIV/AIDS-a. U istraživanju javnog mnijenja iz 1987. godine, 75 posto Britanaca je reklo da je homoseksualnost ili uvijek ili ponekad pogrešna. Međutim, Bakerova knjiga govori i mnogo pozitivniju priču. Do 2003. godine, Odjeljak 28 je ukinut u Engleskoj, Velsu i Škotskoj nakon kontinuiranih kampanja različitih LGBTQ+ grupa za prava. Baker ulazi jednako duboko u ono što je njihovo lobiranje učinilo tako efikasnim – a često i tako duhovitim.
Baker, koji je profesor engleskog jezika na Univerzitetu Lancaster, ima oštar sluh za slučajni apsurd kampa koji su vodili anti-gej aktiviste tog doba. On upoređuje baronesu Young – žestoku braniteljicu Odjeljenja 28 koja je davala pompezne izjave poput „Ne vjerujem da postoji bilo kakvo ljudsko pravo da se počini lopovluk“– sa zlikovcem iz pantomime. Rezultat je knjiga koja humorom potkopava njihovu histrionsku moralnu pravednost, ali ne pušta nikoga da se trgne. Šokantno je pročitati da kada se 1986. raspravljalo o preteči Odjeljku 28, govornici u Domu lordova su se osjećali sposobnim da opišu queer ljude kao „tužne i usamljene“, „hendikepirane“i „seksualno onesposobljene“.
Ovdje, Baker raspravlja o tome šta je naučio o Odjeljku 28 i šta mi kao LGBTQ+ zajednica i saveznici sada možemo naučiti iz njega.
Kakav je bio uticaj na queer djecu koja su odrasla u senci Odjeljka 28?
Paul Baker: Bilo je jednostavno užasno. Mislim da bi se svo homofobično m altretiranje u školama u to vrijeme ionako dogodilo – Odjeljak 28 je bio simptom toga, a ne uzrok. Ali u suštini Odjeljak 28 je potvrdio ovu postojeću homofobiju i nije učinio apsolutno ništa da je ublaži. Pošto u školi niste mogli da pričate o tome da ste gej, mnoga deca su se toga plašila, a to je sprečilo nastavnike koji su možda hteli da prozovu homofobično m altretiranje da se osećaju kao da bi mogli da se umešaju. Ako deca odrastaju u domaćinstvima u kojima su čuvši homofobični jezik, mogli su ići u školu i ponavljati taj jezik bez izazivanja. Tako je to dovelo do toga da su nekoliko generacija doživjele još gore homofobično m altretiranje nego što bi ionako. Bacilo je još ulja na vatru.
Kada ste shvatili da je mnogo slučajnih logora uklopljeno u ovu priču? U knjigu uključujete istinski smiješan konzervativni predizborni oglas s Betty Sheridan, ženom iz Haringeya koja kaže da se „plaši“da će „ako glasate za rad, oni nastaviti učiti moju djecu o GEJIMA I LEZBIJKAMA umjesto da im daju prave lekcije”
Paul Baker: Pretpostavljam da sam mogao napisati vrlo iskrenu, ozbiljnu knjigu o Odjeljku 28, ili ljutu knjigu. I prilično sam se iznervirao kada sam počeo da radim na tome – morao sam da ga odložim na nedelju dana, a onda se vratim na to. Ali dok sam čitao sve negativne stvari koje su ljudi govorili [o queer osobama] u to vrijeme, pojavio se dramatičan potencijal toga, kao i inherentna glupost. Pretpostavljam da je to bilo skoro kao strategija suočavanja: vidjeti kamp u ovoj groznoj priči i na neki način ga zafrkavati. Nisam želio ponovo napadati ljude zbog stvari koje su govorili i radili više od 30 godina, pa pretpostavljam da je to što sam se mogao smijati svim glupostima koje su govorili i radili, često iz neznanja, izgledalo kao bolji pristup.
Jeste li vidjeli sličnosti između načina na koji su desničarski mediji izvještavali o pravima homoseksualaca 80-ih i načina na koji određeni dijelovi medija sada izvještavaju o pitanjima transseksualaca?
Paul Baker: Definitivno. U oba slučaja vidite da su aktivisti oslikani kao „militanti“koji ne predstavljaju sve homoseksualce ili sve trans osobe; postoji ideja da se zalažu za stvari koje su na neki način opasne ili nerazumne. I u oba slučaja vidite i ovaj narativ „žele vašu djecu“koji je također nevjerovatno štetan. Ali zanimljivo je da kada se osvrnete na ljude koji su vodili kampanju protiv Odjeljka 28, sada ne podržavaju svi problem transseksualaca. Imam učenike koji nisu binarni ili trans i čujem šta se dešava u njihovim životima i koliko im stvari ponekad mogu biti teške. Tako da mislim da je prava propuštena prilika da su neki ljudi koji su prošli kroz Odjeljak 28 izašli na drugu stranu i odlučili da trans osobe ne bi trebale imati ista prava kao svi ostali. Užasno je, zapravo. Učenje je stalna stvar - morate stalno voditi računa o tome da ste empatični. Nikada ne postoji tačka u kojoj se to zaustavlja, i uvijek treba da budete spremni da svoje stavove osporite i učite iz onoga što vam drugi ljudi govore.
Da li mislite da u 2022. godini postoji opasnost da desničarski aktivisti podnesu bilo šta poput Odjeljka 28, možda da bi spriječili “promociju” trans svijesti?
Paul Baker: Sa lezbejkama, homoseksualcima i biseksualcima sada postoji toliko pozitivnog predstavljanja da mislim da nikada ne bismo mogli doći do faze da 75 posto ljudi [u UK] bi mogli reći da su protiv nas. Ali s drugim, marginaliziranijim queer grupama, mogao sam vidjeti potencijal za to, tako da definitivno treba ostati na oprezu. Zanimljivo je i pogledati šta se dogodilo u oblasti Sparkhill u Birmingemu prije nekoliko godina, gdje su bili protesti ispred škola jer se u učionici predavala poruka o LGBTQ ravnopravnosti. Stoga se čini da još uvijek postoje džepovi u Ujedinjenom Kraljevstvu u kojima postoji ovakav način razmišljanja: oni su sve manji i manji, ali su još uvijek tu, i to uvijek trebamo imati na umu.
Odjeljak 28 nije nešto što možemo povratiti, dijelom zato što s pravom izgleda kao relikvija 2022. Ali ima li pozitivnih stvari koje možemo izvući iz ove priče?
Paul Baker: Pa, na kraju knjige pokušavam da se osvrnem na ono što su mi aktivisti rekli o Odjeljku 28 i pretvorim to u priču o njihovoj hrabrosti i odbijanju da da im se kaže da su bili građani drugog reda. Mislim da možemo da posmatramo Odeljak 28 kao nešto što je imalo povratne posledice za [Thatcher] vladu. Da, usvojili su to i možda im je to pomoglo da pobede na izborima na kojima bi ionako verovatno pobedili. Ali ono što je na kraju učinilo je politizacija mnogih ljudi koji ranije nisu bili politički. A to je zauzvrat podstaklo rast pokreta za prava LGBTQ osoba. Dakle, možda bez toga ne bismo tako brzo dobili stvari poput jednakog braka ili jednake dobi za pristanak (za muškarce koji spavaju s muškarcima). Teško je znati, ali imamo mnogo više sloboda u 2022. – stvari nisu savršene, ali su mnogo bolje nego što su ljudi predviđali 1988. Tako da je iz toga proizašlo nešto dobro, a to je zbog Odgovor LGBTQ. Rekao bih da je priča o Odjeljku 28 na kraju trijumf ljubavi nad mržnjom.
