Sadržaj:
2023 Autor: Mary Ward | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-05-21 20:21
Hoćemo li ikada ponovo videti takve kao što su Babitz i Didion, ili ćemo zauvek ostati sa tužnom književnicom?
Izgledalo je tako grozno okrutno, ali tako morbidno logično da smo izgubili Eve Babitz i Joan Didion unutar iste sedmice. Babitz i Didion su bili dva pisca koji su, uprkos tome što su pokrivali sasvim različite teme i imali prilično različite stilove, uvijek bili neraskidivo povezani činjenicom da su disali i kupali se u tom istom sunčanom zraku Los Angelesa. Kada su počasti stigle, naglasak je stavljen na obe pisce kao na ličnosti, kao na elegantne i lepe žene, što se retko viđa primenjeno na pisce. Često kada prođe veliki pisac, fokusiramo se na njihov rad, njihova velika opusa, i iako je to važilo za Babiza i Didiona, odavali su im se i velike počasti zbog toga što su tako nepokajnički šik.
Chicness je koncept koji je nedavno doživio priličnu preobrazbu. Ono što je nekada opisivalo puku estetiku uglađenosti i stila, sada se može efikasno primijeniti na auru osobe, predmeta ili radnje. To je maglovito, nematerijalno, nemoguće ga je definisati. Način na koji je Didion držala cigaretu? Chic. Babitzova lista poznatih veza? Chic. Ostale stvari koje odišu šikom: izdanja Fitzcarraldo, francuska, koristeći izraz 'gauche', My Phantoms Gwendoline Riley i mali tanjiri.
Pomiješajte sve ovo s pozivnicom za svaku zabavu i okom koje može uhvatiti scenu, bilo sa centra (Babitz) ili hladnog gledanja sa strane (Didion), rezultat je šik pisac. Mnogi pisci su nekada nosili ovaj specifičan plašt šik: James Baldwin, Tama Janowitz, Djuna Barnes, Oscar Wilde. U svom nastojanju da pronađem bilo kog autora koji bi uopće ličio na ovaj šablon danas, mogao sam se sjetiti samo jednog: Zadie Smith. I siguran sam da joj je dosta što mora da nosi ovaj plašt kao Soigné Sisyphus.
Često sam otkrivao da je zadana ličnost mnogih savremenih pisaca književni puh: oni koji se od ratana u runu i vuni, zaziru od javnih događaja i drže-zatvore koncepte privatnosti i 'djelo govori' za sebe'. Autorka kao tužna, književnica. Ova osoba jednostavno nije šik, ali je kao virus rasprostranjena među savremenom književnom scenom. Zašto se čini da nismo u stanju proizvesti šik pisce? Gdje su žurke i skitnice? Hoćemo li ikada više vidjeti Babitz i Didion, ili ćemo zauvijek morati živjeti sa tiranijom tužne, književnice?
“Moramo istaći činjenicu da se nešto od toga odnosi na pogoršanje uslova u industriji za mlade pisce,” kaže mi autor Shon Faye, “manje socijalne mobilnosti, viši troškovi života, manje sigurni prihodi koji se mogu živjeti dok piše a time i manje vremena i mogućnosti za život u izobilju dok istovremeno pišem knjige. Čak i ako budete objavljeni, velike su šanse da se i dalje borite da sastavljate kraj s krajem radeći komercijalne tekstove ili dnevni posao i, u najboljem slučaju, imate nekoliko funti da to dobijete dva puta mjesečno za nečijim kuhinjskim stolom.”
Istina je, sama cijena "šik" života je nešto sa čim bi se većina pisaca sada borila. Troškovi života dostižu vrtoglave nove visine: ja lično mogu jamčiti za ovo nakon što su mi prije samo nekoliko mjeseci u jednom baru u centru Londona naplatili 27 funti za dvije duple vodka-kole (još uvijek to doživljavam kao ličnu uvredu). Mnogi pisci, posebno romanopisci, mogli su samo sanjati o Babitzovom društvenom životu ili Didionovoj garderobi. Ali čista ekonomija ne može biti jedini faktor. Moguće je boriti se i ostati šik. U stvari, biti šik dok se mučiš je najšilja stvar od svega.
„Uvijek sam oprezna prema romantiziranju prošlosti“, kaže spisateljica Holly Connolly, „ali to je kao pisanje, a prema tome, pisci su postojali više u tandemu s drugim poljima, poput umjetnosti i filma. Čini se da je to sada mnogo manje. Scene za koje mislim da su još uvijek barem donekle cool u smislu pisaca, misleći posebno na New York, imaju tu vrstu unakrsnog oprašivanja; poznajete umjetnike, glumce, pisce, čak i ljude iz hrane, svi zajedno na društvenoj sceni. Mislim da je to zaista važno! Mislim da bi pisci trebali biti veoma oprezni kada bi razgovarali samo s drugim piscima, i mislim da kada se to počne događati dobijate ove vrlo introvertne, gotovo samotničke figure.”
Ovo je nekada bio način na koji su kulturni krugovi nekada radili: pomislite na kulturu salona koju je Gertrude Stein gajila u Parizu 1920-ih, ili na čitave kolonije umjetnika, pisaca i muzičara koji su koegzistirali u njujorškom Greenwichu Selo 50-ih i 60-ih godina. Došlo je do međuigre i stapanja svjetova koji su izgleda izgubljeni u savremenoj kulturi. Pisci se sada samo svađaju sa drugim piscima na Twitteru, to je tako strašno nešik.
Izgleda da je njujorška scena jedina zaista sposobna da proizvede šik pisce. Uzmimo za primjer Marlowe Granados, autoricu Happy Hour-a natopljenog šampanjcem, ili Kaitlin Phillips, provjerenu djevojku za zabavu i nekoga ko vrlo pomno prati stope Babitza i Didiona. Njene zabave su bukvalno pokrivene u The Cutu. Posegnuo sam do Phillips da vidim ima li ikakvih misli o smrti šik pisca.
„Puritanski soj u milenijumskoj kulturi – posebno na mreži u spisateljskoj zajednici – ubio je ‘šik autora’ za našu generaciju,” kaže mi ona. „Sjećam se da sam dio književnog Bruklina, n+1 kulture, i osjećao sam se kao da sam pao pijan na žurci da bi to bio smak svijeta – tako znaš da si na lošoj zabavi u lošoj sceni.”
Čini se poetički prikladnim da bi uspon društvenih medija doveo do kraja društvenog pisca. Vjerovatno, da je neko pratio Babitza i Didiona na svakoj zabavi, tvitujući svaki njihov društveni promašaj, ne bi bio u stanju zadržati taj omotač misterije koji je toliko ključan za šik.
Uz sve ovo u igri, postavlja se pitanje: hoće li iko od nas ikada ponovo biti šik? Ne znam za vas, ali nije svevideće oko društvenih medija, nemilosrdna borba za iznajmljivanje i opšte prihvatanje introverzije kao legitimne osobine ličnosti nije dovoljno da bacite svoje utegnuto ćebe, niz čašu najjeftiniji Sauvignon Blanc na raspolaganju, i klizite oko publike svojih prijatelja, poznanika i ljubavnika? Ponekad jednostavno morate biti promjena koju želite vidjeti u svijetu.
