Sadržaj:
2023 Autor: Mary Ward | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-05-21 20:21
Dok rijaliti šou čini korake da postane inkluzivniji, Tom Rasmussen i Travis Alabanza razmatraju čudan odnos između TV reprezentacije i trans oslobođenja
Postoje glasine iz Love Island Towers-a da će ove sezone ova mnogo opsjednuta emisija prihvatiti nebinarne kandidate u pokušaju da ekstravaganciju o izlasku u stvarnosti učini „što budnijom”. Zaista uzdahni.
Sada, odricanje od odgovornosti: nikad nisam gledao nijednu epizodu Ostrva ljubavi. Možda je to zato što sam ja vrsta iritantne osobe koja odbija da gleda/radi/čita bilo šta ako svi drugi kažu da je to neverovatno. Bukvalno sam gledao Breaking Bad prošle godine. Ili je to možda zato što je serija s vremenom bila toliko zaglibljena u raznim vrstama tame da se čini gotovo neetičkim za gledanje. Upravo ove sedmice, obožavana drugoplasirana prošle sezone otkrila je svoje tačerovske ideologije. Iako niko nije mislio da će to doći nakon što je potpisala veliki partnerski ugovor sa kompanijom za koju je utvrđeno da je ozbiljno nedovoljno plaćena radnicima u odeći, nikad neću saznati.
Pa kada sam pročitao radosnu vijest o tome kako će vila sada prihvatiti enbije poput mene, odahnuo sam dubokog razočaranja. Ne, naravno, za potencijalnu trans osobu koja ove godine završi u vili – siguran sam da će toj osobi trebati onoliko podrške koliko može, budući da su lov na vještice i internetske tirade naizgled veliki dio kulture koji okružuju Love Islanders i kako ljudi reaguju na njih na mreži. Iako je vjerovatno da će uključivanje ljudi poput nas u emisiju donijeti neku pozitivnu promjenu, dodajte toj mješavini da Velika Britanija teško da je najprihvatljivije mjesto za trans osobe u ovom trenutku i sve što mogu predvidjeti su beskrajna razmišljanja i Piers pingvin mišljenja u stilu o tome kako bi se on trebao identificirati kao rende za sir, ako se ja mogu identificirati kao nebinarni. Bravo za tebe curo, ja volim svoje rende za sir.
Ali ne, uzdah razočaranja koji sam ispustio bio je jedan od novih nesporazuma o tome šta ljudi na pozicijama moći misle da je potrebno trans, nebinarnim i rodno nekonformnim ljudima. Izloženost i vidljivost su korisni u vrlo maloj mjeri; onaj koji bi mogao pomoći nekoj djeci u produktivnim razgovorima s roditeljima, ili možda čak jednog dana i sami postati lažno preplanule rijaliti zvijezde. Ciničan sam, naravno, i postoji bezbroj pozitivnih stvari za veću vidljivost u mejnstrimu. Ali kada dođe do ovakvih pobeda, da li bi nas zapravo trebalo da bude briga? Biti zahvalan?
„Zašto bismo želeli da se uključimo u nešto što je već tako loše dizajnirano da drži prostor za nas?“
U stvari, ako razmišljamo u smislu trans oslobođenja – da li bismo to uopšte želeli? Zašto bismo željeli uključivanje u nešto što je već tako loše dizajnirano da drži prostor za nas? Želim zdravstvenu zaštitu i reformu zakonodavstva (iako je to sasvim druga tema). Želim sigurnost na ulici i da trošim manje vremena na savjetovanje svojih cis prijatelja o tome da li treba da stave zamjenicu u svoj potpis e-pošte. (FYI: Ne ❤️ svi znamo da si cis beba).
Ja šaljem poruku svom prijatelju Travisu Alabanzi. Za svakoga ko je ikada vidio, čuo ili pročitao njihov rad, znat ćete da je Travis stručnjak za zamišljanje drugih načina, u traženju više.
"Možda ću se prijaviti!" kažu, očigledno se šaleći. Kažem da bih svakako gledao da jesu.
“Kako vidimo da se nebinarni rod pretvara u treći razumljiv rod u UK, nešto što je čitljivo za liberalni projekat, to znači da dobijamo ove lažne ideje o inkluziji, a da zapravo ne razmišljamo strukturalno kako mi može osloboditi rodno nekonformne ljude,” objašnjava Travis. „I tako, ono što nastavljamo da viđamo jesu ove vrste gestova koji su možda napravljeni u dobroj volji prema ideji inkluzije, bez stvarnog razmišljanja o tome šta znači imati budućnost u kojoj su nebinarni ljudi oslobođeni. Jer ono što bi na kraju značilo je preokret rodne binarne, i uklanjanje rodne binarnosti, uklanjanje značaja rodne binarne u društvu. Ali ti zadaci su preteški, nedostižni i nedokučivi i zahtijevaju od nas da stvarno zamišljamo i radimo. Zato umjesto toga gurnemo zamjeničku značku na naftnu platformu i proglasimo to za dan.”
“(Uključivanje) često implicira mračnu, pokroviteljsku dinamiku moći između uključenog i uključenog”
Uključivanje je dosadno. Potpuno je dosadno. I često implicira mračnu, pokroviteljsku dinamiku moći između uključenog i uključenog. Vratar, i mi iza kapije. Ali nije li vrijeme da zamislimo nešto drugo osim onoga što je iza te jedne kapije? Jedno od fundamentalnih problema s obzirom na to gdje se danas nalazimo u pogledu uključivanja u toksične, ako ne i divlje zabavne, emisije poput Ostrva ljubavi je da ostavlja tako malo prostora za bilo koga, ne samo trans i rodno nekonformne ljude, da zamisle bilo šta izvan 20. ljudi koji osuđuju u vili. Ili zamisliti prostor izvan inkluzije. I naravno, uključivanje – nakon tolikog isključenja – može biti fantastično, teško dobijeno. Ali kao što Travis kaže, toliko se o našoj transmisiji radi o rušenju nasilnih struktura, a ne da budemo kooptirani u narative o inkluziji koji u konačnici služe za jačanje i možda čak slavljenje krajnje desničarskog projekta koji je Otok ljubavi, ili rodna binarnost šire.
Trans i nebinarni ljudi moraju biti plaćeni. A ako predstava postoji, bolje je da smo u njoj. Ali vezivanje naših kolica za zvijezdu inkluzije neće nas osloboditi ni na koji smislen način. I dok slavimo one koji su dovoljno jaki da na bilo koji način kroče u vilu ili u javnu domenu, najvažnije je da stalno usmjeravamo fokus na trans i nekonformne ljude koji pokušavaju živjeti i preživjeti u svakodnevnom životu. život: gdje su stope zaposlenosti za nas niže, stanovanje je u krizi, a pristup zdravstvenoj zaštiti čuvaju, slično kao na Ostrvu ljubavi, ljudi iz cis-a koji nas nemaju namjeru razumjeti.
Mrzim što sam Debbie Downer, jer nije zabavno niti glamurozno, a to je bila moja novogodišnja odluka. Ali svaki put kada kapitalizam tvrdi da nas pozdravlja, naš je posao da ostanemo kritični i oprezni. Naš je posao da zamislimo više.
