Sadržaj:
Mađarska fotografkinja volontirala je na granici sa Srbijom kada je srela dva brata koji su u limbu između svojih nada i stvarnosti
Jedan hitac može promijeniti umove svijeta. Vidjeli smo to sa sada već ozloglašenom slikom mladog sirijskog dječaka, koji leži licem prema dolje na plaži u Turskoj. Ta fotografija je polarizirala izbjegličku krizu, od novinskih naslova do ličnih mišljenja, ali što je najvažnije, humanizirala ju je stvarajući osjećaj kao da je moglo biti bilo čije dijete. Izbjeglička kriza mogla bi biti odlučujuća tačka 2015. godine, ali nažalost ona će se nastaviti iu novoj godini. Prošlog ljeta, fotograf Andi Galdi Vinko, rođen u Mađarskoj, sa sjedištem u Londonu, otišao je kući na fotografisanje, ali je odlučio da ostane i pomogne volontiranju na bilo koji način. Prvog dana kada je stigla, 71 izbeglica pronađena je mrtva u zadnjem delu kamiona na granici Mađarske i Austrije. Odatle je otputovala u Suboticu, na granici sa Srbijom, i upoznala dva brata koji žive u limbu između svojih nada i realnosti.
“Ova dva brata – u ranim dvadesetim – putovala su sa grupom od još 15 ljudi iz Pakistana i nekoliko Sirijaca, svi su živjeli u kampovima u Turskoj. Putovali su bukvalno bez ičega, a zaglavili su se na ovom subotičkom mestu zvanom „džungla“, ovoj staroj ciglani. Ponekad ljudi tamo ostanu i po dve-tri nedelje, čekajući da dođu šverceri i odvedu ih. Ti ljudi su zapravo tu zaglavljeni jer im je lažni švercer ili neko uzeo novac i nikada nije došao po njih, pa su čekali da im neki drugi pošalju još novca da nastave da pokušavaju – što ih je koštalo po oko 500 eura.
Braća su bila tako sretna i nasmijana, i to je ono što sam vidio u cijeloj izbjegličkoj krizi, svi s kojima sam razgovarao bili su super pozitivni, super nasmijani, puni nade. Bili su u grupama, smijali se cijelo vrijeme, bili su kao „Oh, ja ću nastaviti hodati. Nema drugog načina, nema povratka'.
„Odjednom ti neko kaže da moraš da odeš u drugu zemlju, jer tamo ćeš biti siguran, a vidiš komšije kako idu i pomisliš 'Možda bi i mi trebalo da idemo'” – Andi Galdi Vinko
Mislim da je zaista važno da se drže jedno za drugo; vrlo je intimna, poza i činjenica da jedan od dječaka pokriva lice. Za mene je to kao da bi to mogao biti bilo ko - ne znate njihov identitet. Istovremeno, mnogi od njih ne žele da budu uhvaćeni na fotografiji, jer ako se negdje smjeste i dobro prođu, ne žele da budu identificirani kao izbjeglica koju je doveo krijumčar.
Mnogi od ovih ljudi su optuženi, na primjer kako imaju Nike cipele, otkud im sve ove pametne telefone… nisu jadni ljudi! Moraju da idu. Puno njih je prijećeno, imale su bombu na kuću, cijela porodica im je umrla, a jedno dijete je preživjelo – nikad nisam vidio toliko djece ispod 18 godina. Puno porodica odlazi i uzima komšijino dijete, to je jednostavno ludo. Vidio sam ženu koja se porodila na šinama jer je ostala u četvrtom ili petom mjesecu trudnoće. Odjednom ti neko kaže da treba da ideš u drugu državu, jer tamo ćeš biti siguran, a vidiš komšije kako idu i pomisliš 'Možda bi i mi trebalo da idemo', a ti si nesiguran. Mnogo ljudi koje sam upoznao putovalo je kao prva osoba iz svoje porodice, pokušavalo je da nađe posao, pokušava da nađe stan, pokušava da shvati šta se dešava u Evropi i zašto im ljudi govore da je tamo tako dobro.
Za mene, dolazim iz dobre zemlje, selim se u bolju zemlju, između Londona i New Yorka, stalno putujem, imam lud život i žalim se na sranja – žalim se na 'Oh, moj telefon umire, ja treba mi novi punjač', kao da je to moj najveći problem? I ne znam šta to znači. Za nas je problem nestanka telefona jer niste povezani na internet ni na trenutak. Ali za ove ljude, kada su zaglavljeni u džungli i nemaju svoj punjač za telefon, to je pravo sranje (sa kojim se treba nositi). Jer tada ne dobijaju poruke sa svim informacijama. To im može promijeniti život. To im treba, trebaju im informacije, a niko im zapravo ne daje informacije.
Teško je (sada, pratiti situaciju) jer sam bio tamo svaki dan i sada to samo pratim na vijestima. Ali ono što sam shvatio je da je mnogo ovih ljudi zapravo godinama – godinama u Turskoj! Zato što su se nadali da mogu da se vrate, pa su ostavili roditelje, kao ovo dvoje dece, ostavili su majke tamo. Pokazivali su mi fotografije svoje majke koja je govorila 'Ne znamo da li ćemo ponovo vidjeti majku, ne znamo'.
