Sadržaj:
Snimljeno na kućnoj zabavi u istočnom Londonu 1981. godine, Ridgers otkriva zašto više voli da ga ignorišu i kako mu se tek sada sviđaju fotografije koje je napravio
Pankovi, novi romantičari, goti, gangsteri i klupska djeca; u vezi s britanskom subkulturom koja traje više od 40 godina, Derek Ridgers je vidio – i snimio – mnogo. Ali skinhedsi su ga zaista uhvatili.
Jedne noći 1979. godine, londonski fotograf je stigao u ozloglašeni Billyjev noćni klub, s kamerom u ruci, kako bi dokumentirao grupu novih romantičara. Umjesto toga, po dolasku je otkrio da su podigli štapove i krenuli dalje - bez razmišljanja da mu to prvo kaže. „Na njihovom mestu“, priseća se, „bilo je mnogo normalnih klinaca iz kluba i, kako se ispostavilo, grupa od oko pola tuceta skinhedsa. Videli su me kako fotografišem neku drugu decu i jedan od njih mi je prišao i rekao: 'Vidi zašto nas ne slikaš?'” To je dovelo do izložbe (prikladnog naziva Skinhead) u galeriji Chenil Studio-a. sljedeće godine – i pokrenuo karijeru u kojoj je Ridgers uhvatio čudna i divna društvena plemena Britanije za razliku od bilo koga prije njega.
Sada, na novoj izložbi u Charlie Smith Londonu, Ridgersove fotografije mlade i lijepe djece sa scene pojavit će se uz uljane slike umjetnika Sama Jacksona. Pod nazivom Run To Me, emisija – koju je kurirala Faye Dowling – rasvjetljava priče i prijestupe britanske omladine, spajajući dotična djela na način koji je i provokativan i potresan. To je također prvi put da će se fotografija “Stoke Newington, 1981” pojaviti na izložbi Ridgersa.
Da bismo obilježili otvaranje emisije 13. oktobra, zamolili smo fotografa da nam ispriča priču iza nastanka slike. U nastavku govori o tome šta ga je privuklo paru prikazanom na slici, kako je završio na kućnoj zabavi u sjevernom Londonu na kojoj je snimljena i zašto se, nakon svih ovih godina, „Stoke Newington, 1981.“ponovo pojavio.
“Želim da ljudi gledaju fotografije i sve što dobiju od njih je ono što vide” – Derek Ridgers
“Fotografirao sam skinhedse od proljeća (od) 79. do otprilike oktobra 1980. Imao sam predstavu tog rada u Chelseaju u ljeto 1980. i to je dovelo gomilu ljudi u moj svijet; dosta drugih fotografa stupilo je u kontakt sa mnom – Nick Knight, Iain McKell, Richard Allen, filmska rediteljka Mary Harron. Sve se svodilo na onu emisiju 1980.
Početkom 1981. upoznao sam nekoga ko je radila za Rolling Stone i ona mi je na kraju naručila da im napravim nekoliko slika skinhead scene u Londonu. Tako da sam to uradio u junu – bio je to veoma intenzivan period kada sam pronalazio skinhedse i pratio ih. Zaista me je Rolling Stone natjerao da odem na tu zabavu u Stoke Newington.
Dakle, sreo sam se s grupom skinheda u pabu prije zabave – mislim da nismo dugo bili tamo – i hodali smo od paba do zabave. Na pola puta, neki od skinhedsa sa kojima sam se kretao kao da nisu znali ko sam. Bilo je malo dlakavog trenutka, ali me je spasio jedan dosta poznati momak koji je došao i rekao 'dobro je, sa nama je'. Nakon toga svi su bili kao zlato. Bio sam na zabavi nekoliko sati i svi su bili vrlo ljubazni i prijateljski raspoloženi.
Možda je to bio skvot, iako je to mogla biti nečija kuća koliko znam. Bilo kako bilo, primetio sam tu devojku koja je bila veoma mala, veoma mlada - ali veoma lepa. Imala je velike tamne oči. Fotografisao sam je nekoliko puta pre nego što sam napravio ovu sliku, ali sam je video kako je zagrlila ovog tipa; imala je glavu na njegovom ramenu. Vidio sam ovaj pogled i malo sam zakoračio i čučnuo kako bih mogao prići bliže. U tom trenutku sam koristio Nikon FM. Sasvim jednostavna kamera – zaista ima samo brzinu zatvarača i otvor blende na sebi.
To je vjerovatno jedina fotografija koju se sjećam da sam snimio sa te zabave. Ostatak je malo zamagljen. Bio sam tamo i djeca na zabavi su me ignorisala – bila sam im tapeta. To je savršeno za ono što tražim, upravo su mi dozvolili tamo.
To je sjajno mjesto za biti ako ste fotograf, ako vas ljudi ne primjećuju. Sa skinhedsima, kada su me prihvatili – ili me je nekoliko njih prihvatilo, a ostali su jednostavno otišli – jednostavno su me ignorisali, osim ako nisam razgovarao sa njima, ili sam hteo da odvojim jednog sa strane da napravim portret ili nešto slično. Ali među skinhedsima je bilo nekoliko veoma lepih lica. To mora da je bio deo mog procesa razmišljanja – zašto sam uopšte želeo da fotografišem (ovaj par). Bilo je neke divne djece.
“Bio sam tamo i djeca na zabavi su me ignorisala – bila sam im pozadina. To je savršeno za ono što tražim, upravo su mi dozvolili da dođem tamo” – Derek Ridgers
Pretpostavljam da sam sigurno u jednom trenutku razgovarao sa djevojkom, ali iskreno se ne sjećam šta sam rekao. Nisam čuo ničija imena od te noći – činilo se da je na ovom dijelu bilo previše ljudi i to nije bilo izvodljivo. Mada, (sada) poznajem jednog od momaka koje sam fotografisala (te noći), jer sam od tada upoznala njegovu ćerku koja je, dok nije diplomirala na leto, bila studentski fotograf. On je na jednoj od fotografija, svakako. Kaže da se ni njen tata ne sjeća previše zabave!
Jedna od stvari kod većine mojih fotografija – skoro svih – je da nema mnogo pozadine. Ono što vidite je priča i meni se tako sviđa. Ne želim da objašnjavam svoje fotografije – pogotovo ne skinhedsa. Želim da ljudi gledaju fotografije i sve što dobiju od njih je ono što vide.
Treba mi mnogo vremena da mi se dopadne moj rad. Ali ovo mi se sviđa, moram reći. U to vreme, nisam to zaista primetio. Tek kada je izašla (moja) knjiga Drugi, zaista sam o njoj mnogo razmišljao. Ovdje imam desetine hiljada – vjerovatno stotine hiljada – skeniranih fotografija, ali to je bila samo jedna o kojoj nisam toliko razmišljao. Nakon nekoliko decenija, neke od fotografija koje sam snimio su mi se dopale.
Sa ovim, to je samo onaj pogled na licu djevojke.”
