Sadržaj:
Kontroverzni autor zašto je došao da zakopa roman, a ne da ga hvali
Intervju preuzet iz martovskog izdanja Dazed & Confused:
Kako je književnost spasila moj život Davida Shieldsa još je jedan od naših omiljenih pisaca iznad zemlje. Nakon njegovog ludo uzbudljivog manifesta o kojem se mnogo pričalo protiv fiktivne gladi u stvarnosti (2010) i urnebesnog srca njegovog oca i opsjednutog smrću The Thing About Life Is That One Day You'll Be Dead (2008), Shieldsov novi Knjiga je još jedan kolažiran i slojevit i temeljno najsavremeniji tekst sa zadivljujućom naklonošću prema bavljenju konvencionalnim romanom. HLSML je istraživanje o tome šta dobro pisanje znači za autora (sve), i šta bi trebalo da radi sada i sledeće. Takođe zgodno služi kao mapa kroz modernu literaturu: Shields je entuzijastičan, uvijek pouzdan, serijski preporučitelj. Ne toliko afirmišući život koliko književnost afirmišući i podsjećajući na smrt, to je slavlje kako dobro pisanje spašava živote jer ne povlači udarce i ne laže o samoći i hladnoj neizbježnosti groba. Takođe je mnogo smešnije nego što zvuči. Zvali smo Shields u Seattleu da razgovaramo o budućnosti knjiga.
U jednom trenutku u svojoj novoj knjizi citirate Johna Updikea: „Gnuram da me intervjuišu; poluforma je, poput crva.’ Da li dijelite ovaj osjećaj?
David Shields: Nikako. Ne slažem se sa svime što je John Updike ikada rekao. Ja sam ga samo citirao kao stožernu tačku. Zaista volim razgovor! Da budem iskren, postoje dijelovi knjige Kako mi je književnost spasila život koji su počeli kao intervjui. Neko mi je rekao da misle da knjiga zvuči veoma fonično, da zvuči kao da ja govorim. I ne mislim da je slučajnost da postoji šest do deset pasusa koje sam uhvatio iz raznih intervjua koje sam dao nakon gladi u stvarnosti.
Pišete u novoj knjizi o tome kako vas je glad u stvarnosti pretvorila u dečka s postera za kraj romana i smrt autorskih prava. Je li to uloga koja vam se posebno sviđa?
David Shields: Ne posebno. Za mene je to pomalo komplikovana stvar. S jedne strane, zanima me posao koji prelazi granice i stvara probleme. Dio mene je ugodno s tim, jer sam pomalo problematičan. Znate, zaista mi je dosadno 99 posto konvencionalnih romana. Mislim da je to pomalo isušena forma. I zaista mislim da način na koji razmišljamo o autorskim pravima treba da se poprilično preispita, nakon interneta. To su prave stvari, ali ja konačno volim književnost. Volim čitati i pisati.
Samo ne čitate i ne pišete tradicionalne, 'izmišljene' romane?
David Shields: Mislim, istina je za toliko pisaca beletristike da mi je mnogo draži esejistički rad koji su radili, bilo da je to David Foster Wallace, ili John Cheever, ili Nathaniel Hawthorne's. Oprezno se igram ove beskonačne vrste udarača i vreće za udaranje. Jednostavno me ne zanima roman. Zaista mi se sviđa esej, i na putu ka svojoj odbrani uzbuđenja zbog eseja radim nekoliko snimanja iz vožnje. Iskreno govoreći, čini mi se dalo da roman nije mesto gde se radi uzbudljivo delo.
Vaša pucnjava po romanu te je prilično brzo učinila ozloglašenom…
David Shields: Moja pozicija postaje malo crtana. Mislim, volim nedavni Bena Lernera Leaving the Atocha Station, i to je barem nominalno bio roman. Takođe nisam apsolutista protiv autorskih prava. Pokušavam postaviti ono što mi se čini kao značajna pitanja o dosadi konvencionalnog romana. Ljudi poput Iana McEwana i Jonathana Franzena potpuno su mi dosadili.
Dakle, nećete gubiti san zbog stvaranja neprijatelja u svijetu pisanja fikcije?
David Shields: Oh, Bože ne! Mislim, ta ideja me oduševljava! Prečesto citiram ovu nevjerovatnu Floberovu rečenicu: „Vrijednost umjetničkog djela može se mjeriti štetom koja se o njemu govori.“To je tako lijepo. Poput one Naipaulove rečenice koju citiram na kraju Gladi stvarnosti, 'Ako želite da pišete ozbiljne knjige, morate biti spremni da razbijete forme.' A ja jednostavno verujem u ono što jeste: pokušaj da se poguraju forme naprijed. I spreman sam stati pred to. Morate biti voljni razbiti nekoliko jaja.
Postojala je velika privlačnost u vašem drskom otpisivanju potrebe da se ikada trudite probirati duge romane poput Slobode, Beskonačne šale ili Sto godina samoće…
David Shields: Pretpostavljam da ta ideja iritira neke ljude, ali dobro, trebali bi biti iritirani! Definitivno želim da budem svojevrsna mapa kuda književnost ide i može ići. Ali takođe mi je važno da delo ne bude samo teorija književnosti već i književna praksa. To znači da se nadam da oblik koji moja knjiga poprima utjelovljuje upravo ono o čemu govorim, ako razumijete na šta mislim. Želim da knjiga bude mapa gdje želim gurnuti književnost, ali i visceralno djelo utjelovljenog pisanja. Nadam se da je to prošlo.
Da, imamo to. U HLSML-u govorite o tome kako 'twitterizacija' kulture pretvara 'ličnost u kult, a tračeve u jedinu priznatu platformu'. Je li ovo ideja koja vas pomalo užasava ili ste potpuno optimistični u pogledu hrabrog novog svijeta?
David Shields: Pa, govorim pomalo s obje strane usta, zar ne? Znate, ja imam Facebook nalog, imam Tumblr nalog, imam Tviter nalog – koji, moram reći, koristim prilično retko. U osnovi samo objavljujem stvari poput: „Imam esej ovdje“ili „Tamo je promišljena recenzija.“Samo govorim ljudima koji bi mogli biti zainteresirani za moj rad. Ljudi me podstiču da radim više s tim, ali toliko mog pisanja liči na kolaž, ne želim sve dati na Twitter.
Zainteresovani ste za knjige koje su se pojavile sa Twitter-a. Kao Sranje Justina Halperna, moj tata kaže…
David Shields: To je zaista divna knjiga. Počelo je kao Twitter nalog, i to nije loš model. Ali zaista se opirem i uzvraćam protiv ljudi koji me nekako misle kao nekoga ko želi u potpunosti prepustiti Facebook i Twitter kulturi. Naprotiv! Želim da uzmem te savremene forme i gurnem ih u dublje kolažirane prostore. Mislim da se naš raspon pažnje promijenio. Svet se zauvek promenio. Ne nakon 11. septembra, već nakon interneta, nakon Google-a, poslije-sve-ove stvari. I mislim da je ideja da bi trebalo da idemo na klackanje sa svojim konjima na tržište i pretvarati se da još uvijek živimo životom sredinom 19. stoljeća apsolutno luda.
U jednom trenutku predviđate da će sljedeći Shakespeare biti neka vrsta nadprirodno talentovanog kompjuterskog programera ili hakera. Šta je s tim?
David Shields: Pa opet, malo sam zaigran. Samo pokušavam reći da će možda sljedeći Shakespeare – neko ko je apsolutno revolucionirao kulturu – izaći iz tog svijeta. Često razmišljam, kada ćemo dobiti nevjerovatni Twitter roman, Tumblr roman ili Facebook roman? Dio mene bi želio da napiše tu knjigu, ali mislim da nemam dovoljno digitalnog entuzijazma ili čak digitalnog entuzijazma da to zaista uradim.
Kako zamišljate ovu nevjerovatnu knjigu? Kako će to biti?
David Shields: Mislim da čekamo ovo nevjerovatno umjetničko djelo koje spaja kratke video klipove sa Twitter nalozima, sa Tumblr slikama, YouTube video zapisima. Voleo bih da vidim tu knjigu! Želim da budem upoznat sa tim formama, gde se knjiga zapravo dešava i dešava na ekranu. Sve knjige koje mi se sviđaju imaju osjećaj kao da, ako želite, možete ih čitati na internetu, kao niz vrlo lijepo komponovanih postova na blogu. Gotovo je kao da se blogpost pretvorio u postmodernističku umjetnost. Ideja o čitanju nekog ogromnog starog velikog, vrećastog romana od 800 stranica: Ne mogu se pretvarati da je to ono što me zanima. Na neki način vjerovatno pokušavam sebe nagovoriti na radikalnu poziciju koja obuhvata budućnost. I pokušavam da pišem u formi koja je upoznata s tim kako zapravo razmišljam i ponašam se na internetu.
