Sadržaj:
Posjećujemo cijenjenog 94-godišnjeg režisera, pjesnika i umjetnika u njegovoj kući u New Yorku
S 94 godine, Jonas Mekas prolazi kroz književnu renesansu. Uvaženi filmski stvaralac, pjesnik i umjetnik objavljuje pet knjiga djela, među kojima je najpoznatiji Ples s Fredom Astaireom (Antologijska izdanja), vizuelnu autobiografiju koja se sastoji od anegdota i izvučena iz Mekasovog života nakon njegovog dolaska u New York 1949.
Rođen u Litvaniji 1922. godine, Mekas je bio tinejdžer kada je ruska vojska napala njegovu domovinu. Dok su on i njegov brat Adolfas pokušali pobjeći 1944. godine, bili su zarobljeni i prisiljeni da provedu osam mjeseci u Elmshornu, nacističkom radnom logoru. Kada je rat završio, postali su raseljena lica koja žive u izbegličkim kampovima, dok konačno nisu uspeli da emigriraju u Ameriku, nastanivši se u Bruklinu.
Jednom u gradu, Mekas je zasadio novo korijenje, iz kojeg je stablo života čvrsto izraslo, s mnogo grana koje su dale bezbroj plodova. U njegovoj najdubljoj srži je ljubav prema filmu, njegovim revolucionarnim oblicima i duboko poštovanje prema avangardi.
Zajedno sa svojim bratom, Mekas je pokrenuo časopis Filmska kultura, koji je izlazio od 1954. do 1996. Njegova posvećenost zajednici išla je daleko i široko, omogućavajući mu da služi potrebama i ispuni prazninu.
Mekas je postao prvi filmski kritičar za Village Voice, osnovao je Zadrugu filmskih stvaralaca i filmsku kinoteku, koja je od tada evoluirala u Antološki filmski arhiv, smješten u srcu East Villagea. Usput je upoznao i sarađivao sa nekim od najvećih ličnosti tog vremena, od Andyja Warhola do Salvadora Dalija, Johna Lennona do Jacqueline Onassis.
Dok se provlačite kroz njegovo djelo, Platonove riječi otkrivaju se iznova i iznova: "Neophodnost je majka izuma." Njegov je jedinstven život za razliku od bilo kojeg drugog, ispunjen strašću, odlučnošću i inovacijama. Njegove priče inspirišu, prosvjetljuju i zabavljaju sa jednakim dijelom šarma, hrabrosti i originalnosti. Mekas nas vodi u šetnju stazom sjećanja, dijeleći znanje i mudrost stečeno tokom života posvećenog umjetnosti.
Volim metaforu života kao niz anegdota…
Jonas Mekas: Neke od priča su ozbiljnije, neke su duhovitije, ali većina je sa osmehom. To je autobiografija u formi anegdota. Moj život ima toliko grana da se o njemu ne može dati dobra ideja u samo jednoj knjizi, tako da postoje i druge knjige.
Šta je bila inspiracija da napišete svoju priču kao niz anegdota?
Jonas Mekas: Počelo je tako što su ljudi pitali, a ponekad sam samo govorio. Za pisanje je trebalo deset godina. Izranjali su jedan po jedan dok sam se nečega sjetio.
Kako ste odlučili šta je napravilo rez?
Jonas Mekas: Koristio sam praktično sve što sam zapisao. Ako bi mi neko postavio pitanje poput: "Kako ste donijeli film Jean Geneta?" Moram ispričati priču. Ako bi mi nešto skočilo u glavu, poput "Oh Jack Smith, sjećam se kada smo išli na onu televizijsku stanicu" ili "Anna Karina, sjećam se da sam imao ovaj intervju s njom", pa sam to iskopao.
Jeste li imali osjećaj za arhiviranje informacija i objekata za buduću upotrebu?
Jonas Mekas: Ne, nisam razmišljao o budućnosti. Ne razmišljam čak ni kada to radim – samo to radim. Niko od nas nije mislio da je važno šta smo radili 60-ih ili 70-ih godina. Upravo smo to uradili. Kada sam upoznao Andyja Warhola, Georgea Maciunasa iz Fluxusa, Yoko Ono i Roberta Franka, oni nisu bili poznati, ali su postali poznati kroz ono što su radili kako je vrijeme odmicalo.
“Ako nešto volite, želite to podijeliti s drugima. Želite da ga sačuvate kako bi kasnije bio tu, kako ne bi nestao. To je odgovornost prema zajednici, prema drugima, prema umjetnosti. Ako to niko ne radi, nemam izbora. Moram to učiniti!“– Jonas Mekas
To je veoma interesantno. Živimo u vremenu u kojem su svi toliko zaokupljeni trenutnim zadovoljstvom
Jonas Mekas:Šta god da sam uradio nije bilo zbog nekog ličnog zadovoljstva. Postojala je potreba da se to uradi. Veći dio mog života bio je posvećen stvaranju raznih organizacija, mehanizama za pomoć filmskim stvaraocima poput stvaranja Zadruge filmskih stvaratelja koja bi pomogla distribuciji; časopis Filmska kultura da pomognemo u razmjeni naših ideja o bioskopu, da se svađamo, da se svađamo; ili kolona Village Voice.
Postojala je potreba za prikazivanjem filmova i čuvanjem filmova (pa sam stvorio) Anthology Film Archives – jer filmovi padaju u prah osim ako ne učinite nešto da ih sačuvate. Malo stvari preživi same. Umjetnost je krhka. Nije uvijek bilo lako. Bilo bi lako da to uopšte ne uradite! Ali morao sam to da uradim. To se moralo uraditi.
Kao sada, gradim biblioteku. Dodajem još jedan sprat na vrhu naše sadašnje zgrade za materijale, dokumentaciju, audio kolekciju, video kolekciju – biblioteku. Kad svi zatvaraju biblioteke, ja je pravim. I nije zabavno! To je 12 miliona dolara. Radim dvije godine i imam samo 4 miliona dolara. Ljudi kažu: „Oh, filmska industrija, ovo je za studente filma, tu se pojavljuju novi filmaši! To je dio bioskopa, tako da bi vam trebali pomoći da izgradite biblioteku.”
Ali ne. Svi znaju da ja to gradim i treba im novac, ali mi niko ne pomaže. Većina pomoći dolazi od umjetnika. Tako je bilo od samog početka. Kada sam kupio zgradu od grada (koja je sada Antologija filmskog arhiva na uglu Druge avenije i Druge ulice), bila je ruševina. Prva osoba koja mi je pomogla bila je Agnes Martin, veliki slikar. Filmski stvaraoci, filmski producenti trebali bi mi pomoći da napravim biblioteku za bioskop. Mogao sam putovati i uživati, kao i ljudi. Ne, ne mogu to učiniti jer se to mora učiniti!
Čini mi se da je ovo vaša strast, vaš pogon
Jonas Mekas: Da. Ako nešto volite, želite to podijeliti sa drugima. Želite da ga sačuvate kako bi kasnije bio tu, kako ne bi nestao. To je odgovornost prema zajednici, prema drugima, prema umjetnosti. Ako to niko ne radi, nemam izbora. Moram to učiniti!
To je dobra izjava o vašoj cijeloj karijeri
Jonas Mekas: Da. Tako je moj život tekao od samog početka.
A ponekad se stvari ne završe… Kao sa Jacqueline Onassis, i kako ste s njom razgovarali o snimanju filma – do kada su ljudi ušli u novac i ubili ga jer je odbila da im ga proda
Jonas Mekas: Bila je vrlo jedinstvena osoba, vrlo osjetljiva i vrlo inteligentna. Nisu je mogli kupiti. Nije htjela igrati njihovu igru.
Shvatila je njihovu moć, ali je držala svoju. Sećam se suprotnog: kada ste otišli u Sovjetski Savez i svaki put ste ispustili ime Jurija Hukova, urednika Pravde –
Jonas Mekas: (Smijeh). Drhtali su!
Zaintrigiralo me je vaše iskustvo povratka u Sovjetski Savez nakon svih tih godina, ulaska i mogućnosti da manipulišete situacijom
Jonas Mekas: Da! Nisu znali šta da misle od mene. Mislili su da sam možda agent i ja sam to iskoristio. Znao sam da mogu tako manipulirati njima.
Čitanje tog poglavlja bilo je kao da gledate velemajstora kako igra šah. Kako je bilo vratiti se svojoj porodici?
Jonas Mekas: Uopće nisam znao šta ću pronaći jer se nije moglo zamisliti samo iz opštih pisama. Kad se vratiš 30 godina kasnije i to je kao da otkriješ tu stvarnost iz djetinjstva. Tražite ono čega se još sećate. Snimio sam film, Reminiscence of a Journey to Litvanija. Hteo sam da snimim svoju majku, ali i neka mesta kojih sam zapamtio. Bilo je važno tražiti fragmente mog djetinjstva.
Kasnije, kada su Sovjeti vidjeli film, tražili su od mene da ga uništim. „Hej, nisi pokazao nikakav napredak Sovjetskog Saveza. Samo pokaži majci.”
Naravno, htjeli su ga uništiti. Ovo me podsjeća na priču o vašoj prvoj kameri…
Jonas Mekas: Tako je ikonično. Moja prva fotografija ikad snimljena je uništena pod čizmom ruskog vojnika (Smijeh).
To je bila tema vašeg odnosa prema autoritetu
Jonas Mekas: Da, i to!
I korištenje medija da to izazove
Jonas Mekas: I također određena vrsta neznanja i nevinosti jer su odrasli znali da je ovo loše. Loše stvari se dešavaju. Ruska vojska preuzima Litvaniju. Ali nisam znao toliko o prošlosti, istoriji, vojskama i okupacijama. Meni je to bila samo činjenica da se tenkovi kotrljaju i da izgleda lepo, prašnjavi put… jako dobar za fotografije.
Samo sam otišao i (fotkao) ne mareći za posljedice. Ono što je bilo važno je da se slika. Isto kao i kasnije sa prikazivanjem filma Plamteća stvorenja Jacka Smitha (prikaz u New Yorku je zatvorila policija 29. aprila 1963. i nakon toga je zabranjen u 22 američke savezne države). Ljudi su mi govorili da to ne radim, ali to je bilo normalno. Morao sam to da uradim. Ljudi su to morali da vide. Ne prikazujemo ga u Radio City Hall-u. Bilo je malo: 20-30 ljudi, svi prijatelji. Ista stvar: drugačija vrsta čizme.
Drugi ljudi bi mogli reći: "Gotov sam!" ali to nije bio slučaj za tebe
Jonas Mekas: Za mene je ovo bilo normalno. Skoro sam očekivao (da ću biti uhapšen) i zato sam ponio sendvič sa piletinom. Znao sam da su to oni i to će oni raditi, a ja ću učiniti ono što moram. Uradiću to ponovo. Poješću svoju piletinu, pustiće me, i ja ću učiniti isto.
Upravo sam izmislio nove metode kao što su: U redu, ako ne mogu otvoreno da pokažem i prodam karte, onda ću osnovati neprofitnu organizaciju, Film-Makers’ Cinematheque. Obišao sam ih i još uvijek pregledao.
“Nisam razmišljao o budućnosti. Ne razmišljam čak ni kada to radim – samo to radim” – Jonas Mekas
Imate li neki savjet kako pomaknuti ivicu, biti svjestan autoriteta, ali ne dozvoliti da to zadržava ljude?
Jonas Mekas:Moj metod, takav kakav jesam i način na koji radim, je samo dopuštanje stvarima da dođu – da budu otvorene. Da ne guram uopste. Kada gurate, vrlo često gurate na pogrešan način ili pogrešnu ideju. Kad god sam uradio nešto što mi je palo na pamet, vrlo često je bilo pogrešno, ali ono što sam uradio kada je došlo iz nužde, spolja, postao sam veoma otvoren za ono što treba da se uradi.
To je kao rođenje. Najvažniji događaj u ljudskom životu i dolazi sam od sebe, ali mu je ponekad potrebna pomoć babice. Moje pisanje u The Village Voiceu bilo je da ukažem ne samo na ljepotu kina, već i da ga zaštitim kada je bilo novo i svježe. Možete ga vrlo lako ubiti kada je mlad.
Ako imam bilo kakav savjet, to bi bio da budem otvoren za ono što dolazi samo po sebi. Ne guranjem određene ideje iza koje stoji tenk ili pištolj: „Morate vjerovati u ovo. Moraš ovo da uradiš.” Ne tako. Morate biti veoma otvoreni prema stvarnosti i idejama koje vam dolaze na put. Veoma su krhke i tek nastaju.
Postoji tendencija da ljudi guraju
Jonas Mekas:Da, imamo kao predsjednika koji vjeruje u to.
Kako je vidjeti kako se reakcionarni fašizam ponovo pojavljuje?
Jonas Mekas:Mislim da dolazi u talasima. Možda su otvaranja i oslobađanja dolazila prebrzo i previše, pa postoji reakcija. Imamo situaciju: tri koraka naprijed, dva nazad – što će nas učiniti korak naprijed. Postoje prilagođavanja i ponekad su vrlo bolna jer kad jednom udahnete svjež zrak i pomislite: „Super je! Hajde da pevamo i plešemo", a oni kažu: "Ne! Ne! Morate prestati.”
U redu, pa ćemo malo stati, ali onda će nas naš sljedeći potez dovesti dalje. Tako da sam veoma optimističan. Ovo neće ubiti napredak čovječanstva, samo će nas vratiti nekoliko koraka unazad.
Dakle, vi ste optimista
Jonas Mekas:Da, jer kada bih vjerovao da sve ovisi o ljudima, bio bih pesimista. Ne verujem da sve zavisi od ljudi. Tu je i priroda i postoje anđeli. Priroda, mi nećemo uništiti prirodu. Priroda će nas uništiti.
A anđeli?
Jonas Mekas:I anđeli su tu, gledaju i nasmijani.
