Sadržaj:
britansko-jamajčanska redateljica Cecile Emeke o nabijanju crnačkih stereotipa i problemima s mikroagresijama
Osim ako niste živjeli ispod internetske stijene, do sada ćete već biti au fait sa britansko-jamajčanskom redateljicom Cecile Emeke i njenom urnebesnom web serijom Ackee & S altfish. Nakon osvježavajuće iskrenog kulturnog ispitivanja njene međunarodne dokumentarne serije Šetnja, projekt i njegovi protagonisti – najbolje prijateljice Olivia i Rachel – započeli su život kao kratki film zamišljen iz Emekeine želje da istražuje teme seksizma i gentrifikacije kroz lakši, komičniji materijal. Njen uspjeh, kako u Velikoj Britaniji, tako iu Sjedinjenim Državama, zahvaljuje se bliskosti i iskrenosti koje odjekuje kroz njen rad. Emeke je mlada kreativna zgrada diskursa koji ima za cilj da otvori filmski razgovor nijansama crnih glasova i crnačkog iskustva, kroz svoje primarno istraživanje crnačke kulture u dijaspori istočnog Londona. Ovdje su njene ideje dalje izložene nakon rasprodanog govora o dekolonizaciji filmskog stvaralaštva.
SVE JE POLITIČKI
“Pretpostavljam da je moj rad umjetnost radi umjetnosti, ali sve je političko, htjeli vi to tako nazvati ili ne. Umjetnost je politička, film je politički; to je mješavina. To je samo život i želim da stvaram stvari koje odražavaju život. Ne bih se nazvao aktivistom jer mislim da to ima određene konotacije za određene prostore u kojima nisam dio, stvari koje se inače povezuju sa akademicima – ne mislim da sam dio tih krugova. Moji filmovi odjekuju kod ljudi. To je nešto što ranije nisu vidjeli i zaista mi je drago što uživaju. Mogu razumjeti zašto bi ljudi mogli označiti neke od mojih radova kao što je Šetnja kao aktivizam, ali ja to lično ne bih tako nazvao."
SISTEM JE SJEBAN
„Britanska filmska industrija nije progresivna, iskreno nije, jer se moja generacija žali na ono na šta se žalila generacija prije nas, a generacija prije njih žalila se na istu stvar. Nisam imao veliku podršku filmskih stvaralaca u Britaniji. Svaka (podrška) koju sam imao su crnci, tako da definitivno ne mislim da je industrija tako progresivna kao što ljudi žele da kažu. Mislim da britanska filmska industrija i kreativne industrije općenito propadaju mlade kreativce kao posljedica loših sistema koji upravljaju ovim društvom. Naše društvo se vodi na patrijarhatu, vodi se na nadmoći bijelih, na heteronormativnosti, vodi se na svim tim različitim sistemima koji tlače ljude i ovo je samo jedan ishod. Osjećam da mora doći do suštinske promjene, i neće biti jednostavno, ali se mora dogoditi.”
ZAVRŠAVANJE SLIKE
“Nema ništa loše u ljubavi i hip hopu, gledao sam to. Mislim da nema ništa loše u stereotipima, ali to je samo nepotpuna reprezentacija i nema ničeg drugog. Ne volim nužno stereotipe, samo želim vidjeti druga iskustva prikazana. Ne mislim da se kategorički udaljavam od tema kao što su zločin protiv oružja i kultura droge, siguran sam da će jednog dana biti spomenute. Mislim da samo pričam druge dijelove priče, a neki ljudi u filmovima nemaju ta iskustva pa zašto bi pričali o tome? Ali ako intervjuišem nekoga ko ima to iskustvo, ne plašim se da pričam o zločinima koji se odnose na oružje ili šta god da je, ali mislim da je važno ispričati celokupnu sliku, a ne samo delimičnu. Moj problem sa stereotipima je da ne izbegavam te teme jer tada reagujem i tada se osećam kao da me skoro kontrolišu.”
“Naše društvo se vodi na patrijarhatu, vodi se na nadmoći bijelih, na heteronormativnosti, vodi se na svim ovim različitim sistemima koji tlače ljude i ovo je samo jedan ishod” – Cecile Emeke
MIKROAGRESIJE NISU COOL
“Mislim da mikroagresije i konkurencija među ženama postoje kao posljedica patrijarhata. Mislim da za žene to postaje tehnika preživljavanja i slično je ideji Stockholmskog sindroma u tome što se poistovjećujete s tlačiteljima kako biste spasili vlastiti ego i preživjeli. Ne krivim niti sramotim nijednu ženu koja to radi jer je to samo preživljavanje. Naročito crne žene uvijek su pod policijom. Frustrirajuće je kada ljudi žele da biraju jednu stvar, poput vaše kose.”
SPASITELJ NIJE ODGOVOR
“Ne mislim o sebi kao predstavniku ili nečem sličnom. Osećam da svojim radom pokušavam da dekonstruišem potrebu za tim. Zato u Šetnji svako ima svoj individualni glas jer mislim da ne treba da tražimo "spasitelja" ili vođu da nas spase. Ali definitivno sam svjestan da ako moje ime poraste postoji određena odgovornost za to. Pokušavam to prenijeti na druge ljude. Zato je dobro što se umjetnici, poput The Lonely Londoners i Sorryyoufeeluncomfortable, povezuju upravo sada, tako da ne radi samo jedna osoba. Mislim da nam zapravo ne trebaju predstavnici ili lideri. Ljudi se ne bi trebali bojati da govore svoju istinu i da joj ostanu vjerni.”
PRELAKO JE BITI KROPOKRATOK
“Iskustvo je jedinstveno i treba ga podijeliti. Šetnja mi je pomogla u oblikovanju glasa, snimanje u Francuskoj i Amsterdamu je zaista otvorilo oči. Lako je samo razmišljati o vašem iskustvu, jer osjećam da mnoge crne Britance mogu iznervirati Afroamerikanci koji vide samo sebe, ali možemo generalizirati naše iskustvo i širom Evrope, a na različitim mjestima je potpuno drugačije. Ali u ovoj zemlji ljudi posebno govore o ovoj egzotičnoj privilegiji crnaca. Na primjer, ako ste crnac i Britanac i idete u Ameriku, ljudi su zainteresirani za vaš posao, ali Afroamerikanci ponekad imaju problema s privlačenjem iste pažnje. Ali kada Afroamerikanci ili Crni Francuzi dođu ovamo, Britanci su zaista zainteresirani za njih. Postoji nešto odakle, odakle ste, ne prepoznaju vas uvek. Kao kada je Idris Elba otišao u Ameriku i radio The Wire i sada ga želi BBC, ali prije toga je radio Family Affairs na Kanalu Pet (smijeh)”
