Sadržaj:
Pogledajte novi dokumentarac Maloletnike, koji je sniman u najvećoj popravnoj ustanovi za maloletnike na Balkanu, ekskluzivno na Dazed
Biti mlad danas često se čini da nosi više straha nego nade. Ova atmosfera malodušnosti posebno je rasprostranjena u najvećoj vaspitno-popravnoj ustanovi za maloletnike na Balkanu, gde su Jovan Todorović i njegova ekipa snimali živote maloletnika koje je srpsko društvo zaboravilo i ostavilo po strani. Maloljetnici, koji premijerno prikazujemo na Dazedu, dokumentira život u popravnom domu za mlade odrasle i djecu koji su tamo poslani. Za ove mlade ljude, starosti od 14 do 23 godine, vanjski svijet se može povući u nepoznato mjesto – posebno imajući u vidu da je najduža sudska kazna koja se može izreći četiri godine, doživotni za svaku nemirnu mladu osobu koja sanja o slobodi..
Iako mnogi mladi ljudi prikazani u filmu vjerovatno nikada neće u potpunosti pobjeći od kriminalnog života, Juvenile zadržava iskren i pošten pristup. Ovo je film u kojem je mladima dozvoljeno da govore sami za sebe, bez montaže i osude. Vidimo ih kako se igraju, pričaju viceve o Isusu kao luđaku, neprestano puše (gotovo svi mladi ljudi kao da stalno imaju cigaretu u ruci, što naglašava stvarnost da slično kao u popravnim ustanovama za odrasle, često nema mnogo više raditi samo lančani dim i sanjati o vanjskom svijetu). Da bi postigao ovu bliskost sa mladim ljudima koje je prikazao, Todorović i njegova ekipa proveli su mesece živeći u objektu. Učestvujući u njihovim svakodnevnim životima i ne dopuštajući pričama o njihovoj prošlosti da zasitiju njihov portret u filmu, Juvenile se povezuje s tinejdžerima na intimnijem nivou. Rezultat je sirov koliko i zadivljujući, hvatajući trenutke potištenosti koliko i primjere vjere i nade koje čak ni život unutar ustanove ne može u potpunosti ugasiti.
Todorović – koji je srpskog porekla, ali sa sedištem u SAD – ubrzano stvara ime kao reditelj i fotograf sa raznovrsnim radom, od muzičkih spotova do kratkih i dokumentarnih filmova, sa svojim film, 'Beogradski fantom', koji je osvojio veliku srpsku filmsku nagradu 2009. Susreli smo se sa Todorovićem putem e-pošte kako bismo saznali više o tome kako je provesti godinu dana snimajući problematične tinejdžere u srpskoj popravnoj ustanovi. Ispod je transkript našeg razgovora, koji je uređen radi toka i jasnoće, a vi pogledajte naš pregled Juvenile u pratećem videu.
Zdravo Jovane, hvala što ste razgovarali sa nama. Šta vas je dovelo u ustanovu?
Jovan Todorović: Moja prijateljica je radila u KPZ-u i jednog dana kada smo pričali o toj temi, rekao sam joj kako bih volio snimiti film to je drugačije i ne bi imalo tipičnu premisu. Rekla je da mi može pomoći da se to ostvari i krenuli smo u ovaj jednogodišnji proces pribavljanja svih dozvola da to i ostvarimo. Ali ove dozvole su nam samo dale dozvolu da legalno uđemo unutra. Samo osoba ispred kamere može nam dati pravo da ih stvarno snimimo, pokažemo njihova lica ili čujemo njihove glasove.
Kako ste stekli povjerenje maloljetnika koje prikazujete?
Jovan Todorović: Trebalo je vremena. Jedna stvar koja mi je bila jako bitna je da što više spavamo u popravnom domu. Željela sam da se poistovjetim s tim kako je izgledala i osjećala njihova svakodnevica, kako bih mogla postati neko drugi nego posjetilac zoološkog vrta. Mislim da je ono što je na kraju zadobilo njihovo povjerenje bila činjenica da smo se Stefan, moj kolega snimatelj, i ja srodili i govorili istim jezikom kao i djeca tamo. Nismo ih osuđivali, niti se prema njima drugačije odnosili zbog onoga što su učinili i rekli, i proglasili smo ovaj otvoreni i ljudski dijalog koji im je dao osjećaj vrijednosti, vjerujem. Zadnji put smo bili tamo za Novu godinu. Osjećam da kada su vidjeli da bismo radije proveli kod njih, u objektu, konačno su nas u potpunosti prihvatili. Nakon toga su sva djeca potpisala formulare za otpuštanje kako bismo im mogli pokazati lica i čuti njihove glasove. Mislim, bukvalno smo imali oko 200 potpisa jednoglasne saglasnosti.
Šta se nadate da će film postići?
Jovan Todorović: Želeo sam da kreiram vizuelno putovanje u svet koji ljudi nisu videli ili iskusili i želim da ovo veoma lokalno carstvo približim univerzalnoj i globalnoj publici. Ali da se [djeci] sviđa ono što radimo i da se osjećaju barem malo ponosno, dobro i hladno što su učestvovali u tome bilo je najveće dostignuće do sada.
Citat Georgea Bernarda Shawa, 'Mladost se troši na mlade', vaš je slogan na Instagramu i prvi snimak filma 'Juvenile'. Šta vam ovaj citat znači u kontekstu filma?
Jovan Todorović: Svodi se na ideju da su ova deca istovremeno i prestupnici i žrtve. Mladost je sve u tome da budete slobodni, labavi, izgubljeni i otvoreni… ali ovaj nedostatak granica ili ograničenja stvara neku vrstu anarhije i nedostatka svijesti. Proces lako postaje destruktivan, a kako starim sve više se osjećam da prava sloboda dolazi tek kada imam svoje mudre granice. Nakon što sam postavio put da znam kako da izbjegnem skliznuće s ceste. Ali morate imati put da ne biste skrenuli s njega. Na sličan način, mladost se troši na mlade, a onda kasnije shvatimo kako smo je mogli iskoristiti na bolji i drugačiji način. Ali to ne možemo učiniti, i ne bismo razmišljali kao što radimo osim ako to ne bismo protraćili kao što smo radili.
Kako mislite da objekat mijenja ljude u njemu?
Jovan Todorović: Neki pronalaze svoje buduće radne partnere, drugi postaju bolji u onome što rade, neki shvate da nisu za to, drugi to ne shvataju ali se i dalje bavi profesijom i tako dalje. Shvatio sam da su maloljetnici u ustanovi buduća generacija kriminalaca kao što je bilo koja druga generacija studenata okupljena negdje drugdje. Neki će diplomirati, drugi neće, i sve je to dio procesa. Vremenom, izgradnjom boljeg društva kojem nije potreban kriminal, možemo raspustiti ovu „okupaciju“, ali za sada se čini da je našem svijetu to nažalost potrebno. Mislim da se sva djeca tamo mijenjaju u smislu da postaju zrelija i svjesna značenja citata Georgea Bernarda Shawa. Čak i ako to ne mogu da pretoče rečima, na nekom nivou shvataju krhkost života. Pokušao sam da uhvatim ovaj osjećaj nevidljive melanholije kroz uporno oko.
Kakav je uticaj skoro godinu dana tamo imalo na vas i vašu ekipu?
Jovan Todorović: Postajete mnogo svjesniji šta su važne i lijepe stvari u životu. Vani u “slobodi” ignorišemo stvarnu vrijednost stvarnosti. Takođe me je naučio jednoj važnoj stvari. U Kazneno-popravnom domu zaista nije važno koje ste krivično djelo počinili. Svi tamo dolaze kao iz nekog drugog svijeta, i sve je o tome ko ste kada ste tamo. To je veoma važna ideja. Niste ono što ste bili, već ono što jeste u ovom trenutku i ono što želite da postanete. Osnažujuća je ideja znati da sebe ne definirate kroz prošlost, već kroz ono što radite sada, danas.
Sam film nosi mnoge od istih vizuelnih tropa kao i vaš fotografski rad (mladost u urbanim/industrijskim pejzažima). Da li vam je bilo važno da dočarate objekat na neki način lep?
Jovan Todorović: Moja ideja je bila da napravim film koji je snažno vizuelan i ono što ja zovem film atmosfere. Ja sam vrlo svjesno ušao u pritvorski centar bez unaprijed smišljene premise osim moje namjere da djecu posmatram i snimam kroz prizmu svog ličnog estetskog pristupa. Snimam film u kojem se ne može jasno razlikovati šta bi se moglo smatrati izmišljenim i nefikcionalnim vizuelnim stilom, ali koji će neosporno ganuti i dirnuti gledaoca svojim golim i jakim emocijama.
Religija se dosta snažno pojavljuje u filmu - postoji li osjećaj iskupljenja za mlade ljude koji tamo ostaju?
Jovan Todorović: Ne, ne vidim da je religija povezana sa iskupljenjem za njih. Religija je njihovo vjerovanje da svijet u kojem su rođeni ne može biti sve što postoji u njihovom postojanju.
Zapadni mediji često imaju tendenciju romantiziranja iskustva ljudi u postsovjetskim zemljama. Je li ovo nešto što ste lično iskusili?
Jovan Todorović: Za mene je to samo stvar ikonografije. Namjera mog filma je da zaronim ispod površine ovog vizuelnog skeleta postkomunističke zemlje u istočnoj Evropi i pokažem kako se unutrašnje vrijednosti i ideje ovih likova ne razlikuju od onih koje imaju djeca na bilo kojem drugom mjestu ovu planetu. Pričaju o istim stvarima. Slušaju istu muziku. Razmišljaju o ljubavi, seksu, drogi, novcu, prijateljima… na isti način kao i njihovi vršnjaci bilo gdje drugdje.
Da li se neko od mladih zaista isticao po vama?
Jovan Todorović: Pamtit ću svu djecu po nečemu, ali jedan koji mi se baš isticao je Ranko. U kapeli je scena u kojoj on govori o tome kako je uveden u život droge i kriminala. On je inteligentan klinac, izuzetno pristojan i vrijedan, ali kada sam ga pitao šta će raditi kada napusti ustanovu, rekao je da će vjerovatno nastaviti s kriminalnim životom. Rekao mi je da uživa u žurbi stavljanja bureta u nečije grlo i osjećanju kako sekunde postaju minute, u osjećaju da ima moć da donosi odluke između života i smrti. Zbog toga se osjećao živim; osjećati se stvarno. To je užasna pomisao, ali mogao sam je razumjeti na emotivnom nivou – on vapi za svijetom u kojem se ne bi rodio na marginama društva; društveni gubitnik.
Koje projekte planirate za budućnost?
Jovan Todorović: Ovaj film je projekat koji je u toku i nadamo se da će nam ovaj kratki film pomoći da prikupimo sredstva za završetak dugometražnog dokumentarnog filma.
