Sadržaj:
Fotograf se izjednačava sa modnim poljem za igru sa publikacijom u kojoj se udobno smjeste legende poput Nicka Knighta pored obećavajućih umjetnika nove generacije
To je, kako je rekao Ronan Mckenzie, britanski fotograf i kreativac koji je osnovao publikaciju – radeći zajedno sa jednom od njenih najstarijih prijateljica, studenticom i grafičkim dizajnerom Ruby Boddington – knjiga stočića za kafu koja bi se trebala svidjeti svakome ko ima oko za vizuale.
Mckenzie je radila za neka od najvećih imena u igrici, uključujući Vogue, SHOWstudio i American Apparel, i iako ona želi naglasiti da ona i Boddington žele da publikacija bude dostupna – ima mješavinu fotografa i umjetnici za koje ste možda čuli, i oni za koje možda niste – svaka pojedinačna slika na stranici služi duboko promišljenoj estetskoj svrsi.
Sadrži samo nekoliko pisanih (Mekenzi kaže da uvek prelista časopis tražeći fotografiju) sadržaj je pun energije. Deset posto prihoda će otići dobrotvornoj organizaciji za beskućnike Kriza, a drugi dio dobrotvornoj organizaciji koja je povezana s temom izdanja, u ovom slučaju, jer je tema "stara", oni će donirati Alchajmerovom društvu. Kako se pojavi na policama, sjeli smo s duom da saznamo više.
“Sa toliko časopisa, gledam ih i osjećam se kao autsajder” – Ronan Mckenzie
Možete li mi reći nešto o tome odakle je potekla ideja za ime Hard Ears? Postoji priča iza toga, zar ne?
Ronan Mckenzie: U suštini, želio sam da to bude nešto što nije prepoznatljivo ljudima u svijetu mode ili umjetnosti. Nešto što je bilo nejasno da bi se moglo prevesti u druge tokove.
Pokušavao sam da se setim svih ovih imena i ništa mi nije odgovaralo, a onda sam pomislio na "tvrde uši" - jer je to izreka koju je moja mama stalno koristila: "tvrde uši ne čuju, tvrde uši koje morate osjetiti”. Čitao sam ovu listu imena svojoj mami, kao: "Šta misliš o ovome?" Rekao sam “Tvrde uši”, a ona je rekla “Da, nazovi to tako”. Mislim da je znala da to dolazi od nje pa je samo htjela da se to tako zove, ali znaš kad nešto uvijek isprva zvuči jezivo, a onda se jednostavno zalijepi?
Mnoga druga djeca sa Kariba, ili ljudi koji imaju roditelje s Kariba, sigurno su to također čuli stalno. Uvek sam na neki način shvatao da je u redu raditi svoju stvar. Da budete sigurni da naučite na teži način. Takođe sam bio nepokolebljiv u tome da sam od početka želeo da to bude tvrd povez, tako da je imalo smisla. Tvrde je uši, tvrdi uvez, to je kao prava stvar.
Ja sam sa Kariba pa sam bio kao ayyy
Ronan Mckenzie: To je stvar, želio sam da to bude stvar s kojom bi se ljudi mogli povezati. Sa toliko časopisa sada, gledam ih i osjećam se kao autsajder. Na ideju za časopis sam došao dok sam bio u bašti i razgovarao sa svojim prijateljem. Bilo mi je toliko dosadno slati radove u časopise ili čuti da im se zaista sviđa moj rad, ali nisam dovoljno velika ili poznata da napravim punu modnu priču. Baš mi je dosadilo da je sve tako jednodimenzionalno i da se sve vrti oko imidža i izgleda, a iza toga nema ničega.
Industrija se jednostavno osjeća stvarno elitističkom i stvarno potrošačkom. Toliko časopisa je 60 posto reklama. Želeo sam da stvorim nešto što je drugačije; to je zaista imalo smisla; koju zapravo uzmete u ruke i želite da pogledate slike i želite da ih pročitate. To je bio trenutak kada sam pomislila 'u redu, samo ću da radim svoju stvar'. Našao sam sve saradnike i takve stvari, a onda je Ruby ušla u fazu montaže.
Ruby Boddington: Oh, u početku ste me zamolili da doprinesem snimanju, a ja sam mislio 'šta radiš oko dizajna i uređivanja i čega drugog', a onda si bio kao 'ja nadao se da ćeš to učiniti?'
Dakle, Ruby, ti si na trećoj godini u Central Saint Martins na studiju grafičkog dizajna. A Ronane, bio si na univerzitetu, a onda si odustao i postao slobodnjak?
Ronan Mckenzie: Ne znam ni da li možete da kažem da sam bio na univerzitetu, bio sam otprilike nedelju i po. To jednostavno nije bilo za mene. Mrzeo sam to pa sam odustao. Tada sam mislio da želim da se bavim stajlingom pa sam asistirao nekolicini stilista otprilike tri meseca – samo su me više zanimali ljudi, njihova lica i priče, nego odeća i samo ih bukvalno oblačio – pa sam sredio prešao u fotografiju. To je bilo prije skoro dvije godine.
Dakle, dobar napredak za dvije godine. Da li je ovo bilo pravo iskustvo učenja za oboje?
Ronan Mckenzie: Zaista sam zadovoljan saradnicima koji su bili spremni za to, jer mislim da ponekad s novom publikacijom mnogi ljudi oprezno šalju svoje rade jer nisu baš sigurni kako će to zapravo izgledati i kako će se osjećati na kraju. Zaista sam zadovoljan balansom novih i etabliranih ljudi. Imate intervju s Nickom Knightom, a zatim dvije stranice niže imate poeziju Abondansa (koji je nastupio na predstavljanju), nevjerovatnog pisca. Uvijek je spominjem jer mislim da je tako sjajna i da je još na fakultetu. Imati je pored nekoga ko je godinama u industriji… jednostavno ne vidite tu kombinaciju baš često.
Opišite kakav je osjećaj držati kopiju. To je debela knjiga, zar ne?
Ruby Boddington: Bili smo šokirani kada smo prvi put dobili prve kopije nazad 'jer mi smo kao 'O moj Bože, još je veće nego što smo mislili', što je bilo zaista lepo iznenađenje. U početku je trebao biti bliži formatu A4, ali razgovarali smo s ljudima u štampariji i oni su pitali 'jeste li razmišljali o tome da ga smanjite'. Išli smo na to jer se činilo fizički dostupnijim i željeli smo da se osjeća kao nešto. Ronan nije želio da ga vode reklame i zaista smo željeli da bude necenzurisano i iskreno.
Ronan Mckenzie: Jednom kada se uključite u reklamu, morate biti malo pažljiviji o tome šta govorite, pa sam sam platio cijelu stvar samo da bih imaju tu kontrolu nad tim. U njemu se nalaze tri reklame, ali nisu nametljive. To su samostalne priče. Najbolji primjer su snimci (afrički tekstilni brend) Super YAYA.
Postoji li neko koga biste zaista željeli kontaktirati s časopisom, postoji li određena demografija kojoj želite da se dopadnete ili mislite da bi trebalo da se dopadne?
Ronan Mckenzie: Mislim da mnogi fotografi, stilisti, pisci, ljudi, barem trenutno rade u modi, mnogi od nas postaju frustrirani kako je to ide i mnogi od nas zaista žele da se povežemo i napravimo nešto što je zaista naše i što nema iste konotacije kao Vogue. Želim da bude za sve. Mislim da je. Roditelji ljudi su dolazili i govorili da im se sviđa i da žele da ga kupe. To su inspirisani ljudi. Čak je i moja mama oduvek želela da napiše knjigu, a pošto sam ja ovo uradio, ona misli da i ona to može.
Ruby Boddington: Za mene, to je primjer ljudima koji možda i nisu toliko etablirani, ali koji su zaista talentirani, da prolete kroz to i pomisle da bi mogli budi istinski dio ovoga. Kao, oni mogu vidjeti svoj rad sjedeći pored ovih ljudi. I ne osjećati se kao autsajder koji gleda unutra. Moramo promijeniti način na koji industrija funkcionira i raditi zajedno umjesto da se takmičimo.
U svom filmu SHOWstudio za otkrivanje magazina, spomenuli ste da vam je dosta kulture mladih u industriji časopisa. Je li HARD EARS, koji je na temu "starog", dio vas koji to izaziva?
Ronan Mckenzie: Želio sam da bude vođeno temom ili u suprotnom može završiti kao zbrka stvari. Pogotovo zato što ima toliko različitih elemenata, dokumentarne fotografije, modne fotografije, umjetnosti, poezije, fikcije, nefikcije.
Bilo mi je tako dosadno pucati, a cure su postajale sve mlađe i mlađe i mlađe. Imaju 12, 13, 14 godina. Nova lica svih ovih masivnih kampanja imaju 15 ili 16 godina. Čak se i djeca ovih dana uključuju u modnu industriju. Nosit će masivno Balenciaga odijelo i to će biti stvarno lukavo.
Na primjer, Klein, koja je bila u jednom od videa koje sam prikazao na predstavljanju, ona ima 23 godine, ali ljudi uvijek misle da je mlađa. Kažu joj da joj ide tako dobro jer ima 17 godina, ali kada čuju da ima 23 godine, nisu baš impresionirani. To je smiješno. Znam da kada ste mlađi ljudi to ne očekuju od vas, ali postignuće ne bi trebalo biti zasnovano na godinama. Osećam da moraš biti tako svež da bi ti bilo ko skrenuo pažnju i samo sam hteo da se tome suprotstavim sa "starim".
Ruby Boddington: To može biti bilo šta što obuhvata staro, bilo koji oblik pojma starog. Od toga smo dobili puno porodice i tradicije i svega.
Ronan Mckenzie: Jedan od mojih omiljenih komada je komad Ruth Ossai, koji je snimljen u njenom selu u Nigeriji. Djed joj je preminuo pa ona strijelja sve ove starce iz svog sela i tetke i ujake i djecu. Baš je zanimljivo vidjeti kako se to povezuje s temom. Ruthin doprinos sumira o čemu se radi o HARD EARS, jer je ona osoba koja je postavljala najviše pitanja prije nego što je pristala na to. Željela je znati koncept i zašto bi se uključila. Toliko su joj dosadili brendovi koji su je tražili da snima za njih, ali ne mareći za dubinu toga, a to je jednodimenzionalno. Bila je toliko nepokolebljiva da je to moralo biti nešto neverovatno. To je promijenilo način na koji sam pristupio cijelom projektu.
“Mnogi od nas postaju frustrirani kako to ide i mnogi od nas zaista žele da se povežemo i napravimo nešto što je zaista naše i što nema iste konotacije kao, Vogue.” – Ronan Kckenzie
Ruby, koji su neki od tvojih omiljenih komada?
RubyBoddington: Zaista volim snimanje koje je Ronan uradio sa Ib Kamarom, to je ono iz čega dolazi naslovna slika.
Ronan Mckenzie:Ako ćete pucati u mladu djecu, posebno crnu djecu, zaista ih morate osnažiti, a ne udaviti. Na ovom snimanju željeli smo da sve njihove ličnosti zablistaju. Ib je umjetnik u svemu što radi. Stvorio je ovu nevjerovatnu odjeću od različitih tkanina i spajalica, pribadača i dragulja. On ih je ukrasio i njihova ljepota i moć dolaze kroz njih.
Kako je porodica uključena u posao?
Ronan Mckenzie:Ova godina je bila nezgodna za mene. Ali porodica, a posebno moja mama, držali su me na zemlji. Zato mi je toliko važno da moja mama bude dio mog posla (ona je predstavljena u TVRTKIM UŠIMA). Čak i kroz sve uspone i padove ona me toliko inspiriše. Ja ću reći 'Mama, mogu li te slikati golu', ili bilo šta drugo i ona će biti stvarno hladna. Ona je već tu, skinula gaćice i sve! Ona je tako takva. Super je uključiti svoje roditelje i to ne samo na simboličan način. Takođe, Ruby, mislim da bismo trebali razgovarati o snimanju tvoje mame.
Bilo je to nešto što mi je bilo jako lijepo i zanimljivo jer kada smo se prvi put upoznali, Ruby nikome nije rekla da ima dvije mame. Ruby je u to vrijeme živjela u Somersetu i to nije najliberalnije mjesto. Čineći ovo pokazuje da ste vi – i drugi ljudi – prešli dug put.
Ruby Boddington:Bilo je stvarno lijepo pucati u njih. Malo smiješno, bili su kao 'zašto hoćeš ovo da radiš, da se smijemo?' Rekli su mi da im bolje pošaljem fotografije prije nego uđu. Mislim da im se svidjelo i da su super podržavali cijeli projekat. Toliko su impresionirani da smo uspjeli sve to spojiti. Snimanje je bilo u Dungeonessu. Vrlo je stvarno, ali bi moglo biti i prilično 'modno'.
Da li je bilo važno da se vaše crnilo odrazi u časopisu, nadovezujući se na djela poput Crnog tijela?
Ronan Mckenzie:Zaista mi je bilo važno uključiti crne kreativce i stiliste. Postoji zaista jaka zajednica među nama koja trenutno radimo stvarno cool stvari pa sam želio da se povežem sa što više njih jer smo nedovoljno zastupljeni. Pesnici koji su nastupali na našem predstavljanju bili su crnci i mislim da je to bilo sjajno jer je publika koja se pojavila bila veoma multikulturalna.
Ruby Boddington: To je bila jedna od stvari koje je moja mama komentirala. Rekla je da je vrlo rijetko viđala toliko ljudi toliko različitih godina, iz toliko različitih sredina, u jednom prostoru. Bila je tako pozitivna vibracija.
Ronan Mckenzie: Iako je časopis dobro povezan, postoji mnogo raznolikosti u stilu. Jedna od onih koje volimo je od ove devojke po imenu Hexa, čija je Korejka. Uradila je ovo neverovatno snimanje. Stvar je u tome da ljudi mnogo pričaju o crncima, ali ljudi koji su Azijati postaju još više po strani. Zapravo ima dosta azijskih umjetnika koji su doprinijeli mag. Dakle, radi se o crnini i meni da se pobrinem da postoji prostor dobre veličine za crnce, ali se radi i o drugim rasama i različitostima općenito. Snimao sam na početku LGBTQI parova i desilo se da su svi bili međurasni.
Mislim da je to samo reprezentativno sada i vrijeme i super je da se to naiđe.
