Sadržaj:
Kako se približavaju Igre u Sočiju, dva novinara sa zabranom dijele slike najapsurdnijeg olimpijskog projekta u istoriji
“Ljudi pokušavaju da organizuju Zimske igre u suptropskoj zoni sukoba.”
Sa tom nedvosmislenom izjavom, fotograf Rob Hornstra i pisac Arnold van Bruggen predstavljaju svoju novu knjigu, Projekat Soči: Atlas rata i turizma na Kavkazu. Uz pomoć crowdfundinga, Hornsta i van Bruggen proveli su pet godina obilato putujući po Sočiju i okolnom regionu Sjevernog Kavkaza (sedam najsiromašnijih i najnasilnijih republika u Rusiji) kako bi dokumentirali fizičko odvijanje Putinovog olimpijskog sna.
Rezultat govori sasvim drugačiju priču od one koju nude ruski zagovornici igara: slike zapuštenih sovjetskih banjskih odmarališta i velikih olimpijskih gradilišta oko Sočija suprotstavljene su sumornim porodičnim portretima i pisanim izvještajima o bezbroj tragičnih sudbine žive u obližnjim planinama Severnog Kavkaza. Ukratko, to uvećava očigledan apsurd organizovanja zabave sa zimskom temom vrednom 50 milijardi dolara na mestu gde je kršenje ljudskih prava mnogo češće od snežnih padavina.
Prošle godine je projekat osvojio Hornstra nagradu za World Press Photo, ali takvo priznanje ne oduševljava ruske vlasti, koje su sada – u pravom sportskom duhu – odbile njegov zahtjev za vizu i zabranile mu ulazak u zemlju zbog narednih pet godina. Primorani da prati Igre iz rodne Holandije, razgovarali smo s njim o tome šta misli da svijet može očekivati od prvih suptropskih Zimskih olimpijskih igara.
Dazed Digital: Kada su Igre u Sočiju najavljene 2007. godine, već ste neko vrijeme radili u Rusiji. Šta vas je prvo privuklo u regiju?
Rob Hornstra: Radim u Rusiji već deset godina. Nakon diplomiranja, htio sam tamo snimiti dokumentarac o prvoj generaciji koja je odrastala nakon pada komunizma. Bio sam fasciniran brzinom kojom se zemlja mijenjala u to vrijeme – bila je prilično bankrotirana krajem 1990-ih, ali se nekako vrlo brzo vratila, i zanimalo me je kako mladi ljudi reaguju na taj rast. Upoznao sam Arnolda preko zajedničkog prijatelja oko 2006. godine i na kraju smo dočekali Novu godinu te godine u Abhaziji, ovoj slomljenoj, neskladnoj maloj zemlji pored Sočija. Kada su Zimske igre najavljene 2007., to je izgledalo kao kontroverzan izbor i očigledna prilika da se uradi projekat.
DD: Koja je bila vaša početna reakcija kada ste čuli objavu?
Rob Hornstra: Arnold i ja smo to smatrali potpuno bizarnim, što je razlog zašto smo odlučili da ga pretvorimo u dugoročan, spor novinarski projekat. Ali gledajući unazad, ispalo je mnogo čudnije nego što smo očekivali da će biti. 2007. godine niko nije baš mario za Olimpijske igre tamo – bili smo samo dva beznačajna novinara bez novinarske organizacije iza sebe, pokušavajući da pronađemo smislene priče o ljudima koji žive u Sočiju i okolnim regionima. Ali uvijek smo se pitali zašto izgleda da niko ne dovodi u pitanje odluku MOK-a da Zimske igre smjesti u ovo ljetovalište u kojem zimi ne pada snijeg.
DD: Kako je petogodišnji plan funkcionirao u praksi?
Rob Hornstra: Pošto smo koristili crowdfunding, morali smo pokazati ljudima da imamo stvarni plan, pa smo napravili ovaj program u kojem su ljudi mogli postati bronzani, srebrni ili zlatni donatori. Zatim smo donatorima srebra i zlata obećali publikaciju na kraju svake godine, tako da se projekat zasnivao na ovim godišnjim publikacijama. Prvi koji smo uradili bio je o tradicionalnim sovjetskim sanatorijama u Sočiju. Željeli smo da napravimo barem dva četveronedjeljna putovanja svake godine kako bismo posjetili gradilište Olimpijskih igara i vidjeli razvoj korak po korak. Mislim da smo u početku imali ideju da će to biti kao posao sa skraćenim radnim vremenom sa par mjeseci putovanja između, ali nakon samo godinu dana to se već pretvorilo u posao s punim radnim vremenom – a do druge godine bilo je mnogo više od toga.
“Ali 2012. godine smo se vratili i počeli zaista da kopamo duboko po nekim osjetljivim temama, i – kao što smo i predviđali – bili smo uhapšeni nekoliko puta. To je kulminiralo u julu 2013. kada su mi lokalne vlasti rekle da ne mogu ući u Rusiju narednih pet godina”
DD: Tokom tih pet godina, da li ste osjetili da posao postaje sve teži, posebno kako je sigurnost oko Igara pooštrena?
Rob Hornstra:Da. Iako to tada nismo bili svjesni, naš prvobitni plan da se posebno fokusiramo na različite regije kroz godišnje publikacije pokazao se da nas je spasio, jer ono što se dogodilo je da smo brzo shvatili da bi Sjeverni Kavkaz bio daleko najopasniji region za rad. Zato smo odlučili da počnemo pokrivanjem istorije turizma u Sočiju, Akbhazije i tako dalje. Tek pred kraj smo počeli da radimo na Severnom Kavkazu – očekivali smo da ćemo tamo upasti u nevolje pa nismo želeli da rizikujemo da to prvo uradimo. Tamo smo počeli tajno raditi 2011. godine, bez objavljivanja priče. Ali 2012. godine smo se vratili i počeli zaista da kopamo po nekim osetljivim temama, i – kako je i predviđeno – nekoliko puta smo hapšeni. To je kulminiralo u julu 2013. godine kada su mi lokalne vlasti rekle da ne mogu ući u Rusiju narednih pet godina. Dakle, pretpostavljam da smo već 2009. godine shvatili da bi projekat mogao završiti u tom smjeru.
DD: Kakav je vaš utisak o lokalnom raspoloženju prema Igrama?
Rob Hornstra: I 2009. godine čuli smo od mnogih građana da ih Zimske igre zaista uopće ne zanimaju. Stanovnici Sočija svoj grad smatraju letovalištem; oni zarađuju na plažnom turizmu tokom ljeta i mnogi ljudi ne razumiju zašto bi neko želio doći zimi. Ali čak i da žele da progovore, mislim da većina ljudi smatra da to ne bi ni imalo nikakvu razliku. Pratili smo ovu malu grupu, pretpostavljam, ekoloških aktivista na početku projekta. Od dvojice najstrastvenijih lidera, jedan je postao špijun lokalne vlasti, a drugi – bivši novinar – sada radi za Olimpijski komitet. Ovo su pametni i hrabri ljudi, ali njima aktivizam jednostavno nema smisla u Rusiji.
Druga stvar je da, iako je Soči tradicionalno rusko turističko odmaralište, on nije nužno spreman da bude međunarodna destinacija za odmor. To je prelep grad, ali cene u Sočiju su iznenađujuće visoke – a kvalitet nije uvek takav. Sovjetska kultura smatrala je turista manje cijenjenim od radnika odmarališta; bio je to potpuno obrnut odnos klijent-pružalac usluga od onoga na što je zapadnjačka kultura navikla. Tako da do danas prvi utisak koji mnogi posjetioci stiču je da su ljudi za hotelskim stolovima ili u restoranima, posebno oni starijih generacija, nepristojni i ne govore engleski. Volim grad Soči, ali nisam siguran da je spreman da prihvati međunarodni turizam na olimpijskom nivou.
DD: Kako se osjećate zbog toga što se ne možete vratiti?
Rob Hornstra: Koliko sam shvatio, apsolutno nam nije dozvoljeno da uđemo u Rusiju narednih pet godina. Neki ljudi vjeruju da je to samo za Igre, ali sumnjam da ćemo opet ući, čak i poslije. Što se tiče projekta, to je razočaravajuće, jer, naravno, voljeli bismo otići tamo i dokumentirati šta se dešava tokom Igara i poslije. Najviše od svega, nakon deset godina provedenih u Rusiji, stekli smo mnogo prijatelja i toliko želim da nastavim da pratim i dokumentujem njihove živote. Dakle, to je pomalo lična katastrofa, ali s druge strane možda je vrijeme da se učini nešto novo. Svijet je veliko mjesto.
Projekat Soči: Atlas rata i turizma na Kavkazu sada je dostupan na
