Sadržaj:
Dok pop zin Fuck What You Love lansira svoje treće izdanje, jedna spisateljica istražuje kako ju je ljubav prema zvijezdi 'Pynk' postavila na put ka samootkriću
juni 2011 Sklupčana na sofi, dečko ponovo u kafani, tinejdžer u krevetu, počinjem na džinu nakon što popijem vino, uključujem TV da gledajte kako se drugi ljudi zabavljaju u Glastonburyju. Čujem je pre nego što je vidim. Ekran našeg starog CRV televizora je crn, ali bas linija i jasan, snažan glas odmah privlače moju pažnju. Kada slika konačno krene, vidim pozornicu punu crno-belih ljudi. Tu su dva prateća pjevača sa šeširima poput prugastih monohromatskih NLO-a, postoji grupa violinista obučenih kao čudan hibrid robota i statista iz A Clockwork Orange; ostalih šest članova benda su u prilično standardnim bijelim košuljama sa crnim kravatama. Na središnjoj pozornici je sitna žena sa figurom koja prkosi gravitaciji, bijelom košuljom koja obliježe tijelo s velikom crnom kravatom i prekrasnim, nježnim licem. Kada zabaci glavu i zapjeva, njen glas je moćan i izgleda neustrašivo. Sljedećih 45 minuta jedva odvlačim pogled od ekrana. Predstava mora biti visoko koreografirana, ali djeluje spontano i zabavno. Odvojim se od njene blistave kože, osmeha u njenim očima, načina na koji se njeno telo kreće, ali ne povezujem to sa načinom na koji mi se ubrzalo otkucaje srca, crvenilom u mojim obrazima, toplinom duboko u mojim crevima. Spustio sam ovo na muziku.
maj 2014. Sada tinejdžer i ja preselili smo se u bliži grad na sredini terase. Te večeri 2011. naručio sam ArchAndroid čim je bend napustio pozornicu. Riječ je o albumu s bezbroj uticaja jarkih boja koji bi se svi mogli pomiješati kako bi napravili dosadnu smeđu kašu, ali radije stvorili svjež i uzbudljiv opus. U njemu je Janelle Monáe, iz grada Metropolisa 2719. godine, nasilno vraćena kroz vrijeme u 21. vijek, dok njen genetski klon u budućnosti, android Cindy Mayweather, vodi otpor protiv tajnog društva koje je potiskivanje slobode i ljubavi. Poziv na oružje za neprilagođene, autsajdere.
U 2013. izlazi Electric Lady. Neki mediji preuzimaju neke od stihova, njenu posvećenost svom smokingu i androginom stilu, i dovode u pitanje njenu seksualnu orijentaciju. Osjećam se prisiljenim da bjesomučno tražim neku potvrdu. Ne pitam se zašto sam toliko uložen u njenu seksualnost. Ne nalazim nikakve definitivne odgovore i trebao sam znati bolje nego očekivati. Kako kaže u pjesmi “Q. U. E. E. N.”, veliki srednji prst novinarima koji očajnički žele da je ubace: “Kategorizuj me, prkosim svakoj etiketi.” Ti stihovi odjekuju. Ne znam gdje se uklapam.
Vodim tinejdžerku da je vidim na Akademiji u Manchesteru. Prethodni vikend sam bio u kafani i pred kraj večeri upoznao sam se sa prijateljem prijatelja. Ima crvenu kosu koja prelazi po njenim vitkim pjegavim rukama. U toaletu sam pijan i emotivan a ona me grli. Zagrljaj traje. Tijelo mi trne, osjećam srce u grlu. Ona pristaje da se vrati sa mnom da plešemo u salonu, ali kada stignemo tamo želim da je poljubim i da joj to kažem. Brzo se opravdava i odlazi. Ujutro moj mozak pažljivo zapisuje susret pod 'ajde da vidimo šta će se desiti'.
U srijedu se vozimo u Manchester i zauzimamo poziciju na frontu. Ono što slijedi su dva sata očaravajuće scenske umjetnosti. Cijela publika je u njenim rukama. Jedva progovara ni jednu riječ, ali mi smo oduševljeni, od trenutka kada je izbace na scenu u ludačkoj košulji koja igra ulogu Cindy Mayweather, do finala u kojem surfa, čitava publika čuči na podu i podstiče borbu jastukom, puneći sobu perjem.
oktobar 2017U vozu sam da raskinem sa svojim dečkom. Ne želim, ali moje tijelo je preuzelo kontrolu. Bilo je još događaja koje je moj mozak uredno zapisao „da vidimo šta će se dogoditi“i sada je očigledno da je to šifra za „ignoriraj to i nadam se da će nestati“. Moje tijelo je reagovalo nasumičnim napadima panike i stalnim osjećajem nelagode. Povremeno moj mozak dobije poruku – najčešće usred noći kada se probudim u vrelom znoju, srce kuca, sa sigurnošću da živim pogrešnim životom, shvatim da sam samo postupio ono što svijet očekuje od mene. Uplašen sam. Ne znam kako da budem ako bacim skriptu.
22. februar 2018. Raskid me ostavio u komadima. Slomljena sam srca i uplašena, suspendirana između stvarnosti. Na svom Twitter feedu vidim da je Janelle Monáe objavila dvije nove pjesme. Pratim linkove do videa i škiljim u svoj telefon, slušam limeni bas.
Provodim veče čitajući članke, ponovo gledam video zapise, a zatim pozivam ljude na društvenim mrežama i WhatsApp-u da budu uzbuđeni kao i ja. I mislim da kada je treći ili četvrti put gledam kako zavodljivo liže lizalicu Tesse Thompson, puzi po podu u trikou pjevajući kako je "moćna s malo nježnosti, emocionalna seksualna savijanja", dozvoljavam sebi da priznam da je to možda i ne samo muzika koja uzrokuje da mi srce brže kuca i stomak da se malo potrese. I to priznanje izgleda kao malo oslobođenja. Da dozvolim sebi da je gledam kako šimi u bikiniju sa perlama i uživam u tome kako se osećam bez panike šta to znači ili kako me definiše. Dakle, to je ono što radim od tada. Prihvatam, doživljavam kako moje tijelo reaguje bez osjećaja potrebe za racionalizacijom. I ples, jer uvijek treba biti plesa.
