Sadržaj:
Razgovaramo sa legendarnom rock frontmenkinjom dok objavljuje knjigu o 20-godišnjem putu njenog benda
Shirley Manson nikada nije željela biti pjevačica. Kada bi noću zaspala, sanjala je da je balerina – ali bila je previsoka, nije mogla da savlada zamršene pokrete, a kada je imala 11 godina zadobila je povredu skočnog zgloba zbog koje je platio ideja za dobro. Priznaje da je praktički pala u to da postane frontwoman, ne sluteći uspjeh koji će dočekati njen rad sa Garbageom.
Kada je prvi put uvučena u Garbage, grupa je još bila poznata kao sporedni projekat producenta Nirvane Butcha Viga. Više od 20 godina kasnije, Manson je postao jedna od najpoznatijih frontmena alternativnog rocka, feministička figura i otvoreni zagovornik LGBT prava. Međunarodni najprodavaniji bend definiran je Mansonovim prisustvom na pozornici, njenom karizmom i melodičnim vokalom. A sada, dok se bend približava svojoj 25-godišnjici, objavili su autobiografiju koja slavi njihovu karijeru.
This Is The Noise That Keeps Me Awake je knjiga stolića za kafu u boji koja prikazuje Garbageovo muzičko putovanje kroz lične fotografije, uspomene i bilješke iz duge karijere benda. Uz doprinose sva četiri člana benda, knjiga se bavi muzičkim procesom Garbagea i kako su koegzistirali kao bend više od dvije decenije. Dazed je razgovarala s Mansonom telefonom kako bi saznala čija je ideja bila sastavljanje autobiografije benda, kako je izgledalo osvrtanje na historiju benda i šta želi da fanovi ponesu iz knjige. Evo šta je imala da kaže.
Čija je bila ideja da se napravi autobiografija benda? Koju ulogu ste igrali u sastavljanju knjige?
Shirley Manson: Bila je to prilično grupna odluka, ali ima jezivo porijeklo u tome što smo mnogo pričali o umiranju naših heroja. Mislim da je to bilo nedugo nakon što je Bowie umro i mi smo bili kao: 'To će biti naša sljedeća generacija.' Zaista smo željeli da sastavimo knjigu za svu djecu u našim životima – svi u bendu, osim mene, imaju djecu. Ne pričamo puno o tome pred djecom. Htjeli smo da ostavimo nešto iza sebe kada budemo mrtvi u šta bi mogli nekako da se urone i razumiju čime smo mi radili za život. Insistirao sam da svi u bendu donesu kutije sa svojih tavana ili podruma. Počeo sam pregledavati sve stvari i sortirati za našeg dizajnera. On je bio osoba koja je prošla kroz sve i odabrala ono što sada vidite u knjizi.
“Pjevač se s razlogom naziva glavnim pjevačem. Mislim da bendovi koji nemaju jake ličnosti obično posustaju na kraju” – Shirley Manson, Garbage
Kako je bilo gledati unazad i dokumentirati historiju benda za svoje fanove? A zašto format stolića?
Shirley Manson:To je kao da danima gledate stare školske fotografije. Zaista je neobično. To je i divno i magično - i takođe čudno, jer ne morate nužno da prepoznate sebe. Najčudnije saznanje do koje sam došao je koliko smo ljubavi primili. Nisam baš dobar u primanju ljubavi općenito, a osvrnuti se unazad i shvatiti koliko je nevjerovatnih umjetnika, novinara i obožavatelja reklo tako nevjerovatne stvari o našim pločama, bilo mi je zaista ogromno. Zato što sam u to vrijeme – posebno na početku – bio tako pakleno opredijeljen samo da preživim, da budem dobar u onome što sam radio i da moja porodica i moj bend budu ponosni. Bio sam jako pogođen nekim negativnim, (ali) gledajući unazad, shvatio sam da su negativne stvari zaista male u poređenju sa svom lijepom vrstom radosti koju smo primili. Bio sam nekako zatečen koliko sam malo toga apsorbovao tokom godina.
Od početka smo imali na umu format stolića za kafu jer smo željeli da on visi. Znali smo da to mora biti značajno. Morali smo biti sigurni da će to izdržati, tako da bude okolo dok oni ostare. Morali smo se uvjeriti da se žele zadržati za to i da ne žele da ga bace u smeće. Definitivno smo hteli da sastavimo nešto na šta ćemo biti ponosni, što je prelepo, što bi naše porodice želele da imaju u svojim dnevnim sobama ili bibliotekama. Htjeli smo biti sigurni da je to prekrasan objekt.
U početku se na Garbage gledalo kao na Butchov sporedni projekat, ali sada svi povezuju bend s vama. Što mislite koliko je trebalo da se ova tranzicija dogodi?
Shirley Manson:Ne bih mogao reći. Ja sam vjerovatno najgora osoba koju treba pitati, jer mi je trebalo dosta vremena da osjetim da imam udjela u bendu. Imao sam vrlo čudan mentalni stav prema tome, jer nisam bio član osnivač. Butch i Duke (Erikson) i Steve (Marker) su bili ono što sam smatrao dječačkim bendom – to je bila njihova stvar, a ja sam se uvijek osjećao kao velika debela kukavica koja je ušla i nekako na kraju zauzela previše pažnje. Uvijek sam se osjećao pomalo neugodno i pomalo krivo na smiješan način, ali onda sam shvatio da ako ljudi gledaju na bend iz moje perspektive, onda ja radim svoj posao. Zaslužio sam svoje mjesto u timu. Glavni pjevač se s razlogom naziva glavnim pjevačem. Mislim da bendovi koji nemaju jake ličnosti na kraju posustaju.
“Dobijamo nevjerovatne poruke od obožavatelja koji nam govore da su im određene pjesme pomogle da prebrode ove nevjerovatne tranzicije u njihovim životima, bilo da doslovno mijenjaju spol, shvataju da su gej po prvi put ili su upoznale svog prvog dečka ili djevojka na jednoj od naših emisija” – Shirley Manson, Garbage
Da li ste imali pojma da ste krenuli na ovo monumentalno putovanje koje je definisalo karijeru kada ste putovali od svog doma u Škotskoj u Wisconsin 1994. godine? Šta ste tada mislili?
Shirley Manson:Bio sam nezaposlen u Škotskoj u vrijeme kada sam dobio poziv. Bio sam u bendu, a naša izdavačka kuća nas je odbacila i imali smo poteškoća s britanskom vladom u vezi sa porezima. Bila je to apsolutno užasna situacija u kojoj smo se svi nalazili. Jednog sam dana prao sudove i nazvao me je moj A&R predstavnik u SAD-u. Rekao je da postoji muzički producent Butch Vig i da želi razgovarati s vama. Zainteresovan je za rad sa vama.
Nisam imao ništa bolje. Kada sam doleteo i na kraju sam bio izabran da radim sa bendom, mislio sam da će to trajati šest meseci. Nisam ni za milion godina zamišljao da ćemo imati dugu zajedničku karijeru, jer je bend bio mnogo stariji od mene. Činilo se da nisu zainteresovani za turneje. Činilo se više kao neka vrsta intelektualne potrage, a ne emocionalne. Jednostavno nisam predvidio da ćemo imati zajedničku budućnost, jednostavno nisam vidio kako bi to moglo funkcionirati. Koliko sam pogriješio? Nikada se nisam vratio. Odletio sam u Wisconsin i to je bilo to. Bio sam postavljen na kurs do kraja života.
Šta želite da fanovi oduzmu od knjige?
Shirley Manson:Čudna stvar koju sam shvatio je da smo tu već dugo vremena. Imam 50 godina i duboka je spoznaja osvrnuti se i shvatiti da to radimo sada već skoro 23 godine. Bilo je to izvanredno putovanje koje smo prešli sa drugim ljudima. Nagomilali smo mlade fanove usput, ali smo i dalje za sobom povukli naše fanove iz 1995. godine. Podijelili su mnogo toga u našim životima s nama, i obrnuto. Znam da smo obezbedili zvučnu podlogu za mnoge naše fanove – dobijamo neverovatne poruke od fanova koji nam govore da su im određene pesme pomogle da prebrode ove neverovatne tranzicije u njihovim životima, bilo da bukvalno menjaju pol, shvatajući da su gej prvi put, ili su upoznali svog prvog dečka ili devojku na nekoj od naših emisija. Ovo su moćni trenuci u životima ljudi i vezani smo zajedno na zabavan način za cijeli život.
Pretpostavljam da se nadamo da ćemo oduševiti naše fanove i podsjetiti ih na ono što se dogodilo u njihovom životu samo kroz osmozu gledajući stare slike našeg benda i čitajući šta nam se dogodilo. Nadamo se da će to izazvati i refleksiju kod naših fanova.
